Svako od nas ima neki hobi koji ga uveseljava a jedan čovjek iz Australije je svoje slobodno vrijeme provodio tako što je uz pomoć detektora metala tražio zlato. Nije ni slutio šta će se desiti onog dana kada je ušao u nacionalni park. Njegov detektor se oglasio a on je iskopao ogroman kamen koji je svojom bojom podsjećao na zlato.
David Hole krenuo je 2015. godine u australijski regionalni park Maryborough sa detektorom metala i nadom da bi mogao pronaći zlato, ali je iz zemlje izvukao nešto sasvim drugačije. Težak crvenkasti kamen od približno 17 kilograma godinama je pokušavao razbiti, sve dok stručnjaci nisu utvrdili da nije riječ o zemaljskoj stijeni, već o meteoritu starom oko 4,6 milijardi godina.
Maryborough i njegova okolina dugo su povezani sa pričama o zlatu. Riječ je o području u australskoj saveznoj državi Viktoriji, u blizini Melbournea, koje je obilježila zlatna groznica tokom 19. stoljeća. Zbog takve prošlosti nije bilo neobično da ljudi i mnogo kasnije sa detektorima metala obilaze teren nadajući se da je poneki vrijedan komad ostao skriven ispod zemlje.
U maju 2015. godine upravo je to radio David Hole. Dok je pretraživao teren u regionalnom parku Maryborough, detektor je reagovao na nešto zakopano u zemlji. Iskopao je veliki kamen crvenkaste boje, prekriven materijalom iz tla i toliko težak da mu je odmah privukao pažnju.
Predmet je težio oko 17 kilograma. S obzirom na težinu, izgled i činjenicu da ga je pronašao na području poznatom po zlatu, Hole je zaključio da je možda naišao na veliki grumen plemenitog metala zarobljen unutar stijene. Ono što je tada djelovalo kao početak potrage za zlatom pretvorilo se u višegodišnju misteriju.
POZADINA DOGAĐAJA
Neobični kamen pronađen je 2015. godine u regionalnom parku Maryborough i težio je približno 17 kilograma. David Hole vjerovao je da bi se unutar njega moglo nalaziti zlato, ali se predmet pokazao toliko tvrdim da ga godinama nije uspijevao otvoriti alatima koje je imao na raspolaganju.
Pila, brusilica, bušilica i malj nisu uspjeli
Nakon što je kamen odnio sa sobom, Hole je pokušavao pronaći način da provjeri krije li njegova unutrašnjost ono čemu se nadao. Počeo je sa alatima koji bi uobičajenu stijenu vjerovatno brzo oštetili ili razrezali. Međutim, predmet iz Maryborougha uporno je odolijevao svakom pokušaju.
Koristio je pilu namijenjenu rezanju kamena, zatim ugaonu brusilicu i bušilicu. Kada mehanički pokušaji nisu dali rezultat, pokušao je djelovati i kiselinom. Ni tada nije dobio odgovor o tome šta se nalazi u unutrašnjosti.
Na kraju je posegnuo i za teškim maljem. Udarao je po kamenu očekujući da će ga barem napuknuti i tako konačno otkriti sadržaj. Rezultat je bio gotovo isti kao i ranije – neobični predmet ostao je praktično netaknut.
U početku je takva čvrstoća vjerovatno predstavljala samo prepreku između njega i mogućeg zlata. Vremenom je, međutim, upravo nemogućnost da ga razbije postala jedan od razloga da posumnja kako možda nema posla sa običnom stijenom. Umjesto da predmet odbaci, odlučio ga je odnijeti ljudima koji su mogli dati stručniji odgovor.
VAŽAN TRENUTAK
Kamen koji David Hole godinama nije uspijevao razbiti pilom, brusilicom, bušilicom, kiselinom ni maljem na kraju se pokazao mnogo zanimljivijim za nauku od grumena zlata koji je očekivao pronaći.
Geolozi su na površini primijetili znakove koje Hole nije mogao prepoznati
Tri godine nakon pronalaska, 2018. godine, Hole je predmet odnio u Museum Victoria u Melbourneu. Tamo su ga pregledali geolozi Dermot Henry i Bill Birch. Za stručnjake koji rade sa ovakvim predmetima nije neobično da im ljudi donose kamenje za koje vjeruju da je stiglo iz svemira, iako se velika većina takvih primjeraka pokaže kao sasvim zemaljski materijal.
Dermot Henry je tokom karijere vidio mnogo predmeta čiji su vlasnici bili uvjereni da imaju meteorit. Ovaj kamen, međutim, već je na prvi pogled imao osobine koje su zaslužile ozbiljniju provjeru. Posebno su pažnju privukli njegova površina, oblik i karakteristična udubljenja.
Takvi tragovi mogu nastati tokom prolaska meteorita kroz Zemljinu atmosferu. Pri velikoj brzini vanjski dio tijela snažno se zagrijava i djelimično topi, zbog čega na površini mogu ostati obilježja koja se razlikuju od običnog kamenja oblikovanog geološkim procesima na Zemlji.
Ipak, izgled nije bio dovoljan da se donese konačan zaključak. Stručnjacima je bio potreban uzorak unutrašnjosti. Ono što Hole ranije nije mogao postići običnim alatima uspjeli su uraditi dijamantnom pilom, kojom su odsjekli mali dio predmeta i poslali ga na analizu.
Rezultati su potvrdili da Hole nije pronašao zlato niti neobičnu zemaljsku stijenu. U njegovim rukama godinama se nalazio meteorit – materijal čije porijeklo seže u najranije periode formiranja Sunčevog sistema.
Analiza je pokazala da je star oko 4,6 milijardi godina
Meteorit je klasificiran kao H5 obični hondrit i dobio je ime Maryborough, prema području na kojem je pronađen. Ovakvi kameni meteoriti sadrže značajne količine željeza, ali i hondrule – male strukture nastale od veoma drevnog materijala iz perioda u kojem se Sunčev sistem tek formirao.
Procijenjena starost primjerka iznosi oko 4,6 milijardi godina. Taj podatak stavlja njegov nastanak u vrijeme formiranja Sunčevog sistema i čini ga materijalom koji je postojao prije nego što je Zemlja dobila oblik kakav poznajemo danas.
Upravo zbog toga meteoriti imaju posebnu vrijednost za nauku. Oni mogu sačuvati informacije o hemijskom sastavu i uslovima koji su postojali u veoma ranoj fazi planetarnog razvoja. Za razliku od brojnih stijena na Zemlji koje su tokom milijardi godina prolazile kroz različite geološke promjene, pojedini meteoriti predstavljaju svojevrsne ostatke materijala iz tog prvobitnog perioda.
Pretpostavlja se da Maryborough meteorit potiče iz područja povezanog sa asteroidnim pojasom između Marsa i Jupitera. Tokom svoje izuzetno duge istorije njegov put je promijenjen, nakon čega je završio na putanji koja ga je dovela do Zemlje.
ŠIRA SLIKA
Prava vrijednost meteorita Maryborough nije u plemenitom metalu koji je pronalazač očekivao, već u informacijama koje ovakav drevni materijal može pružiti o nastanku i sastavu Sunčevog sistema. Njegova starost procjenjuje se na približno 4,6 milijardi godina.
Ironija cijelog otkrića posebno dolazi do izražaja zbog mjesta na kojem je kamen pronađen. Maryborough je dio Viktorije čija je istorija snažno povezana sa zlatom, pa je Holeova prvobitna pretpostavka imala logiku. Tražio je upravo ono zbog čega su generacije ranije dolazile na to područje.
Umjesto zlata, pronašao je nešto mnogo rjeđe u lokalnom kontekstu. Prema navedenim podacima, u cijeloj Viktoriji do tada je bilo poznato samo 17 meteorita. Maryborough je pritom naveden kao drugi najveći takav primjerak pronađen u toj australskoj saveznoj državi.
Od asteroidnog pojasa do crvenog tla Australije
Put jednog meteorita do površine Zemlje može trajati vremenski period koji je teško uporediti sa ljudskim iskustvom. Materijal od kojeg je Maryborough nastao formirao se u veoma ranoj istoriji Sunčevog sistema, dok su se planete i druga tijela tek oblikovali.
Takvi komadi mogu biti dio većih objekata u svemiru. Sudari i različiti dinamički procesi mogu ih odvojiti i promijeniti im putanju. Nakon toga mogu putovati svemirom sve dok se ne približe unutrašnjem dijelu Sunčevog sistema i, u određenim okolnostima, presijeku putanju Zemlje.
Prilikom ulaska u atmosferu dolazi do snažnog zagrijavanja površine. Upravo se tim procesom objašnjavaju pojedine karakteristične osobine meteorita koje su kasnije privukle pažnju stručnjaka u muzeju. Dok se vanjski sloj zagrijava i mijenja, unutrašnjost može sačuvati materijal čija istorija seže milijardama godina unazad.
Koliko je dugo Maryborough ležao u australijskom tlu prije nego što ga je Hole pronašao nije jednako njegovoj ukupnoj starosti. U izvornim podacima pominje se procjena prema kojoj je na Zemlju možda stigao relativno nedavno u geološkim razmjerama – unutar posljednjih nekoliko stotina godina.
To znači da je predmet čija se starost mjeri milijardama godina možda samo nekoliko stoljeća proveo na mjestu na kojem ga je na kraju registrirao običan detektor metala. Upravo taj kontrast čini cijelu priču dodatno neobičnom.
„Meteoriti pružaju najjeftiniji oblik istraživanja svemira“
— Dermot Henry
Henryjeva izjava sažima razlog zbog kojeg ovakvi pronalasci imaju vrijednost daleko veću od same neobičnosti. Da bi naučnici dobili materijal iz svemira, nije uvijek potrebno poslati letjelicu na drugi svijet i vratiti uzorke. Dio tog materijala povremeno sam stigne do Zemlje i može se proučavati u laboratorijama.
Za Davida Holea sve je, međutim, počelo bez velikih naučnih ambicija. Imao je detektor metala, nalazio se na području poznatom po zlatu i iskopao predmet koji je svojim izgledom i težinom djelovao dovoljno neobično da ga ponese sa sobom. Godinama je pokušavao doći do onoga za šta je vjerovao da se nalazi u njegovoj unutrašnjosti.
Svaki neuspjeli pokušaj sa pilom, brusilicom, bušilicom, kiselinom i maljem tada je mogao djelovati kao novo razočaranje. Tek nakon stručnog pregleda postalo je jasno da upravo otpornost kamena i njegove neobične osobine nisu bile prepreka vrijednom otkriću, već dio razloga zbog kojih je predmet bio tako poseban.
Hole na kraju nije pronašao veliki grumen zlata kakvom se nadao. Umjesto toga, pronašao je komad materijala star približno koliko i Sunčev sistem, jedan od rijetkih potvrđenih meteorita u Viktoriji i predmet koji naučnicima može pružiti podatke o vremenu koje ljudska istorija ne može ni približno obuhvatiti.
Crvenkasti kamen iz Maryborougha tako je prošao neobičan put: od drevnog materijala nastalog prije oko 4,6 milijardi godina, preko svemira i Zemljine atmosfere, do australijskog tla u kojem je čekao da ga pronađe čovjek koji je zapravo tražio nešto sasvim drugo. Ono što je godinama pokušavao razbiti zbog zlata na kraju je ostalo vrijedno upravo zato što zlata u njemu nije bilo.
“`
