„Nemoj dirati moje stvari!“
Mia je stajala na vratima svoje sobe, crvena u licu, sa školskom majicom zgužvanom u šaci. Na podu su bile razbacane bojice, bilježnice i moja otvorena ruka u kojoj sam držala narukvicu za koju sam mislila da je ispala ispod kreveta.
„Nisam ti ništa uzela, samo sam htjela pospremiti prije nego dođu gosti“, rekla sam tiše nego što sam se osjećala.
„Tko te pitao? Ti nisi moja mama!“
Goran je stajao u hodniku s vrećicama iz Konzuma. Čula sam kako je spustio staklenku ajvara na komodu. Pregrubo. Pogledao je prvo nju, pa mene, pa opet nju.
„Mia, nemoj tako razgovarati s Anom.“
Ali rekao je to onim glasom kojim se djeci kaže da ne lupaju vratima. Ne glasom čovjeka koji vidi da njegova partnerica drhti usred hodnika vlastitog stana.
Mia je zalupila vratima. Ja sam ostala stajati s tom njenom narukvicom u dlanu, kao lopov koji nema što objasniti.
S Goranom sam živjela godinu i pol. Kad smo se upoznali, već je bio razveden skoro četiri godine. Govorio mi je otvoreno o Miji, o tome kako vikendom dolazi kod njega i kako mu je ona najvažnija na svijetu. To mi nije smetalo. Zapravo, bilo mi je lijepo vidjeti koliko je nježan otac.
„Samo joj treba vremena“, govorio mi je dok smo prvi put uređivali stan koji smo zajedno unajmili u Zagrebu. „Njezina mama, Ivana, teško podnosi što sam krenuo dalje. A Mia sve osjeti.“
Razumjela sam. Barem sam mislila da razumijem.
Prvih nekoliko mjeseci nisam se gurala. Pozdravila bih je, pitala kako je u školi, ostavila joj palačinke na stolu kad bih znala da dolazi. Ona bi odgovorila kratko, bez pogleda. „Dobro.“ „Ne znam.“ „Neću.“
Jednom sam joj kupila ljubičastu pernicu jer sam čula da joj se stara raspala. Stavila sam je kraj kreveta, bez poruke, bez velike priče. Kad je došla, uzela ju je i bacila u smeće pred mojim očima.
„Imam pernicu“, rekla je.
Goran ju je kasnije izvadio iz smeća, obrisao i stavio na policu. Meni je šapnuo: „Nemoj to uzimati k srcu.“
A kako da ne uzimam? Živjela sam s čovjekom kojeg volim, plaćala pola stanarine, kuhala, prala, nosila vrećice iz trgovine, pazila da u frižideru uvijek ima jogurta koji Mia voli. I svaki drugi vikend osjećala sam se kao podstanarica kojoj je netko slučajno ostavio ključ.
Najgore je bilo kad je Ivana zvala. Nisam htjela prisluškivati, stvarno nisam, ali stan je mali, a ona je često govorila glasno.
„Samo pazi da Ana ne glumi majku“, čula bih kroz Goranov telefon. „Mia se vratila prošli put i rekla da joj ona govori kad mora učiti. To nije njezin posao.“
Goran bi rekao: „Ivana, Ana joj je samo pomogla oko zadaće.“
A onda bi spustio glas, otišao na balkon i zatvorio vrata. Kao da sam ja problem koji treba utišati.
Jedne subote Mia je dobila jedinicu iz matematike. Goran je morao na hitan sastanak u firmu i zamolio me da ostanem s njom dva sata.
„Samo da prođete zadatke. Ako neće, nemoj forsirati“, rekao je dok je navlačio jaknu.
Mia je sjedila za stolom, prekriženih ruku.
„Ne moraš mi pomagati“, rekla je.
„U redu. Neću ako ne želiš. Ali mogu sjediti tu i raditi svoje, pa ako zapneš…“
Nije odgovorila. Izvadila sam laptop i stvarno šutjela. Nakon deset minuta gurnula je bilježnicu prema meni.
„Ovaj zadatak ne kužim.“
Pogledala sam je, a ona je odmah spustila oči, kao da je napravila nešto pogrešno.
Polako smo riješile dva zadatka. Kad je uspjela treći sama, nasmiješila se. Baš kratko, ali vidjela sam. U tom trenutku sam pomislila: evo, možda možemo.
Onda su se vrata otvorila ranije nego što smo očekivale. Ivana je došla po nju.
„Što to radite?“ pitala je, gledajući mene kao da sam joj prekopala torbu.
Mia je šutjela.
„Učile smo matematiku“, rekla sam.
Ivana se kiselo nasmijala. „Naravno da učite. Ana očito zna najbolje što mom djetetu treba.“
Goran je došao iza nje, zbunjen. Nitko nije povisio glas, a opet mi se činilo da cijeli stan odzvanja.
„Ivana, dosta“, rekao je.
Ona je samo uzela Mijinu torbu. „Dosta će biti kad moja kći prestane plakati prije dolaska ovamo.“
Mia je tad pogledala mene. Imala je suze u očima, ali nisam znala jesu li zbog mene, zbog majke, zbog svega. Otišla je bez pozdrava.
Te noći sam Goranu rekla da više ne mogu ovako.
„Ja ne tražim da me ona zove mama. Ne tražim ni da me voli. Ali ne mogu stalno biti kriva za nešto što nisam napravila.“
On je sjedio na rubu kreveta i trljao čelo. „Znam, Ana. Samo… ona je dijete.“
„A ja sam što? Netko koga možeš pustiti da se raspada jer sam odrasla?“
To ga je pogodilo. Vidjela sam po licu. Ali nije znao što reći, i baš me ta njegova šutnja najviše boljela.
Sljedeći vikend spakirala sam nekoliko stvari i otišla kod sestre u Veliku Goricu. Nisam napravila scenu. Ostavila sam poruku: „Volim te, ali ne mogu živjeti tamo gdje moram dokazivati da nisam neprijatelj.“
Treći dan nazvala me Mia.
Dugo je šutjela. Čula sam televizor negdje u pozadini.
„Tata je tužan“, rekla je.
„I ja sam tužna, Mia.“
Opet tišina.
„Mama kaže da ćeš mu uzeti mene.“
Kao da mi je netko pritisnuo prsa.
„Nitko nikoga ne uzima“, rekla sam. „Ti si njegova kći. To se ne može promijeniti. Ja samo… nisam znala kako biti tu, a da ti ne smetam.“
Čula sam kako šmrca.
„Kad si mu kupila onu košulju za rođendan, on ju je nosio na moju priredbu. Prije je uvijek nosio plavu.“
Tad sam shvatila koliko su njezini razlozi bili mali i ogromni u isto vrijeme. Njoj nije smetala košulja. Bojala se da joj otac polako postaje nečiji drugi.
Vratila sam se, ali ne preko noći i ne kao da se ništa nije dogodilo. Goran i ja smo prvi put ozbiljno razgovarali. Rekla sam mu da mora postaviti granice Ivani, ali i Miji pokazati da ljubav nije pita koju dijeli na manje komade.
Kad sam ponovno došla u stan, Mia me čekala u kuhinji. Na stolu je bila ljubičasta pernica. Ona ista, iz smeća.
„Možeš li mi pomoći oko matematike?“ pitala je, gledajući u pločice.
„Mogu“, rekla sam. „Ali samo ako ti mene naučiš kako se rade one narukvice.“
Nije se nasmijala odmah. Ali ovaj put nije ni zatvorila vrata predamnom.
Još uvijek imamo loše dane. Ima jutara kad me ignorira, kad se Goran izgubi između krivnje i straha, kad me Ivana pogleda kao da sam uljez. Ali sada barem znam da iza Mijine ljutnje nije bila samo mržnja. Bila je dječja panika da će ostati bez onoga što voli.
Ponekad se pitam koliko odraslih napravi štetu dok djeca pokušavaju preživjeti naše nedovršene ratove. I je li strpljenje ljubav, čak i onda kad te boli više nego što želiš priznati?
