„Ako večeras ne odeš s tom ženom iz moje kuće, zvat ću policiju!” majka je viknula iz hodnika, držeći kuhinjski nož spušten uz nogu.
Moj sin Luka stajao je iza Ivane i tresao se. Imao je sedam godina. Kći Petra, tek pet, plakala je bez glasa, onako kako djeca plaču kad vide da se odrasli boje.
„Mama, molim te, spusti nož”, rekao sam tiho. Grlo mi je bilo suho. „To je Ivana. Moja žena. Živi ovdje već deset godina.”
Majka me pogledala kao da sam stranac koji joj je provalio u stan.
„Ti nisi moj Marko”, promrmljala je. „Moj Marko bi me zaštitio.”
Ivana nije ništa rekla. Samo je uzela djecu za ruke i odvela ih u našu sobu. Čuo sam kako okreće ključ. Taj mali zvuk brave još mi odzvanja u glavi.
Sve je počelo sitno. Majka je najprije zaboravljala gdje ostavlja ključeve, pa bi ih tražila po hladnjaku, u ladici s ručnicima, jednom čak u pećnici. Smijali smo se, na silu. Govorili smo: godine su, svima se dogodi.
Onda je počela optuživati Ivanu da joj uzima mirovinu. Iako sam ja podizao novac, plaćao režije i kupovao lijekove. Majka bi sakrila novčanik, zaboravila gdje ga je stavila, a onda satima prebirala po torbama i vikala na Ivanu.
„Znam ja tebe”, znala bi reći. „Došla si ovdje da uzmeš stan.”
Stan je bio majčin. Dvosoban, u staroj zgradi u Trešnjevci. Otac je umro prije dvanaest godina, a kad je majka počela slabije hodati, preselili smo se k njoj. Prodali smo naš mali podstanarski stan u Sesvetama, jer je izgledalo logično. Trebat će joj netko blizu, govorili smo. Bit ćemo obitelj.
Nismo znali da bolest može čovjeku uzeti lice koje poznaješ, a ostaviti tijelo da sjedi za stolom i gleda te s mržnjom.
Ivana me mjesecima molila da nešto poduzmem.
„Marko, ovo više nije sigurno”, rekla mi je jedne noći dok smo šaptali u kupaonici da nas majka ne čuje. „Djeca se skrivaju kad ona ustane. Luka se upiškio prošli tjedan jer ga je zaključala na balkon. Rekla je da je lopov.”
„Nije znala što radi”, odgovorio sam.
Ivana me pogledala umorno. Nije više ni plakala kao prije.
„A ti znaš? Znaš li ti što radiš kad svaki put kažeš ‘sutra ćemo’?”
Pokušavao sam majku odvesti liječniku. Obiteljsku liječnicu sam molio za savjet, zvao patronažu, raspitivao se za pregled kod neurologa. Ali majka bi čim čuje riječ liječnik stisnula usne.
„Neću da me proglase ludom i zatvore negdje”, govorila je. „Ti jedva čekaš da me se riješiš.”
Jednom me ošamarila nasred kuhinje. Imao sam trideset i devet godina, radio sam po cijele dane u skladištu, a osjećao sam se opet kao mali dječak koji je razbio čašu i sad čeka kaznu.
Nisam je mogao napustiti. To je bila žena koja je čistila tuđe urede nakon rata da meni kupi knjige za školu. Koja je, kad sam imao temperaturu, sjedila kraj mog kreveta cijelu noć. Kako takvu majku nagovoriti na dom? Kako joj reći da više ne može ostati u vlastitom stanu?
Ali nisam smio ni Ivanu ostaviti samu u tome. Znao sam to. Samo sam svaki dan birao lakšu šutnju umjesto teže odluke.
Nakon one večeri s nožem, Ivana je spakirala dvije torbe. Nije lupala vratima. Nije vrištala. To je bilo najgore.
„Idem kod sestre u Veliku Goricu”, rekla je. „Ne odlazim jer te ne volim. Odlazim jer moram zaštititi djecu. A ti… ti odluči hoćeš li ikada zaštititi i nas.”
Luka me zagrlio oko struka.
„Tata, hoće li baka opet vikati?”
Nisam mu znao odgovoriti. Poljubio sam ga u kosu i rekao: „Bit će dobro.” Laž mi je ostala na usnama, gorka i teška.
Prošla su četiri mjeseca. Ivana se ne želi vratiti dok ne riješim majčinu skrb. Pokrenuo sam postupak preko socijalne službe, napokon pristao na pomoć koju sam trebao tražiti puno ranije. Majka i dalje nekad traži svog Marka, a ja stojim pred njom i ne znam jesam li joj sin ili neprijatelj.
Stan je sada previše tih. Na dječjem stolu stoji Petrin crtež naše obitelji. Nacrtala je mene, mamu, Luku, sebe i baku. Baka je najveća. Svi ostali su bez usta.
Pitam se svaki dan: jesam li izdao majku time što joj tražim smještaj i liječenje, ili sam izdao svoju djecu time što sam predugo čekao?
Može li se uopće vratiti obitelj kad jednom djeca nauče da se kod kuće moraju bojati?
