„Mama, je li ovo sve što su djeca jela danas?” pitala sam, držeći u ruci tanjur na kojem su ostale dvije hladne hrenovke i komad bijelog kruha.
Stajala je kraj štednjaka, leđima okrenuta prema meni. Miješala je kavu, polako, kao da joj govorim nešto sasvim nevažno.
„Nisu gladni. Djeca danas samo izmišljaju. Dala sam im i paštetu ujutro.”
Pogledala sam Marka i Ivu. Sjedili su na trosjedu u prevelikim pidžamama, bez čarapa. Marko je češao ruku koja mu je bila puna sitnih crvenih točkica, a Iva je šutjela i gledala u pod. Moja Iva, koja inače ne zatvara usta ni dok jede.
Radila sam tada dvije smjene u jednom salonu u Zagrebu. Muž Damir je vozio dostavu kad god bi mogao, ali računi, kredit za stan i vrtić su nas gutali. Kad je mama, Zora, rekla da će čuvati djecu poslije vrtića, osjetila sam olakšanje kakvu nisam osjetila mjesecima.
„Pa nisam ja strankinja da mi plaćaš”, rekla je prvi put.
Ali ja sam inzistirala. Svakog prvog u mjesecu slala sam joj 350 eura. Uz to bih vikendom dovukla vrećice: meso, voće, jogurte, jaja, povrće, pahuljice koje su djeca voljela. Govorila sam joj da taj novac nije za nju, nego za njih. Za užinu, lijek ako zatreba, nešto normalno i toplo.
Prvih nekoliko mjeseci nisam ništa sumnjala. Mama je uvijek bila štedljiva. Odrasla je u Bosni, u kući gdje se kruh rezao na tanke šnite i gdje se ništa nije bacalo. Razumjela sam to. I ja gasim svjetla po stanu i gledam akcije u Konzumu.
Ali onda je Marko jedne večeri rekao: „Mama, mogu li sutra kod bake ponijeti svoju bananu? Da je ne moram dijeliti.”
„S kim dijeliti?” pitala sam.
Slegnuo je ramenima. „Baka kaže da je jedna banana za nas dvoje dosta, da se ne razmazimo.”
Iva je dodala, tiho: „A kad pitaš za sok, kaže da je voda zdravija.”
Voda jest zdravija, znam. Nije stvar bila u soku. Stvar je bila u onom osjećaju koji sam dobila u želucu, kao da mi netko polako steže čvor.
Jednog petka došla sam ranije. Mama nije čula da sam ušla jer je bila kod susjede Ruže. Djeca su spavala, a ja sam otvorila hladnjak da im složim večeru.
Unutra je bilo pola margarina, stara salama i lonac juhe, gotovo prazne. U zamrzivaču ništa osim leda i dvije vrećice graška. A onda sam u smočnici, iza tegli s ajvarom, našla kartonsku kutiju. U njoj kuverte, uredno složene gumicom.
Na svakoj je kemijskom pisalo: „Djeca”, „za hitno”, „za crne dane”.
Prebrojala sam novac. Gotovo dvije tisuće eura.
Nisam bila ponosna na sebe što sam kopala. Ali nisam mogla stati. Na gornjoj polici stajale su vrećice s onim mesom koje sam donosila. Neke su već bile stare, zaleđene i zaboravljene. Jogurtima je istekao rok. Voće je trunulo u zdjeli na balkonu.
Kad je ušla, odmah je vidjela kutiju na stolu.
„Ti meni prekopavaš po kući?” pitala je.
Glas joj nije drhtao. Moj je drhtao toliko da sam jedva govorila.
„Djeca mi jedu paštetu i kruh, a ti skupljaš novac koji sam ti slala za njih?”
„Skupljam za njih!” povikala je. „Što ako se ti razboliš? Što ako Damir ostane bez posla? Misliš da život traje koliko i tvoja plaća?”
„Za njih se ne štedi tako da oni gladuju, mama.”
„Nisu gladovali. Samo nisu jeli gluposti. Mi smo odrasli na krumpiru i grahu, pa nam ništa nije falilo.”
Tada je Marko izašao iz sobe, pospan, i stao uz moje noge. Mama je spustila pogled na njega, ali samo na sekundu.
„Bako, hoćeš li nam sutra dati meso?” pitao je.
Nastala je ona šutnja koju ne zaboraviš. Čak je i frižider zujao glasnije.
Mama je kasnije plakala. Govorila je da sam nezahvalna, da ju ponižavam nakon svega što je učinila za mene. Možda je stvarno vjerovala da radi dobro. To me najviše boli. Nije se ni pokušala ispričati djeci. Samo je ponavljala da sam ih ja razmazila.
Te večeri sam Damiru rekla da više neće ostajati kod nje. Nismo imali rješenje, samo odluku. Damir je promijenio smjene, ja sam odbila nekoliko termina i izgubila novac. Ponekad ih čuva susjeda Lejla, ponekad ih vodimo sa sobom gdje god moramo. Teško je. Ali kad ih navečer nahranim i vidim kako se opuste, znam da nisam pogriješila.
Mama sada dolazi rijetko. Na slavama i rođendanima sjedi ukočeno, a tetke šapuću da sam prestroga. Kažu: „Ma Zora je samo štedjela.” Nitko ne pita zašto je moj sin mislio da mora moliti za komad mesa.
Ne znam može li se povjerenje vratiti kad jednom vidiš da je netko tvoju djecu gledao kao trošak. Je li ona stvarno htjela pomoći ili je njezin strah od siromaštva postao važniji od njihove potrebe da budu djeca?
