“Zašto si uzela baš tu kremu? Ima ista, samo jeftinija, u dm-u.”
Marko je stajao naslonjen na kuhinjski stol, s mobitelom u ruci, dok je Luka plakao u mom naručju. Bilo je pola četiri ujutro. Nisam spavala više od sat vremena u komadu već tjednima. Rana od poroda me još zatezala kad bih ustala, grudi su me boljele od dojenja, a kosa mi je bila masna i svezana gumicom koja se raspadala.
Pogledala sam ga i prvo sam stvarno mislila da se šali.
“Marko, dijete ima osip. Pedijatrica je rekla da uzmemo ovu kremu.”
On je uzdahnuo, onako kako uzdahne kad kasnim pet minuta ili kad račun za struju bude veći nego prošli mjesec.
“Dobro, samo kažem. Unio sam u tablicu. Tvoj dio je 46 posto, moj 54, prema našim primanjima. Pošaljem ti sutra izračun.”
Luka je tada glasnije zaplakao, a meni se nešto u prsima stisnulo tako jako da sam jedva disala. Nisam rekla ništa. Samo sam ga odnijela u sobu, sjela na rub kreveta i plakala zajedno s njim, tiho, da Marko ne čuje.
Prije Luke, Markova opsjednutost novcem mi je čak djelovala odgovorno. Oboje smo radili, ja u računovodstvu jedne građevinske firme u Zagrebu, on u osiguranju. Imali smo zajednički račun za kredit, režije i hranu. Voljeli smo planirati. Nedjeljom bismo pili kavu na balkonu i gledali oglase za vikendicu negdje prema Samoboru. Govorio je: “Mi smo tim, Sanja. Nitko nas neće iznenaditi ako sve držimo pod kontrolom.”
Tada mi je to zvučalo sigurno.
Kad sam ostala trudna, on je napravio novu excel-tablicu. Kolica, krevetić, robica, rodiljni paket, privatni pregled jer sam se bojala čekanja. Sve je bilo uredno označeno bojama. Ja sam se smijala i govorila da će dijete valjda doći s kalkulatorom u ruci.
Nije se smijao.
Nakon poroda stvari su se promijenile brže nego što sam mogla shvatiti. Luka je imao grčeve. Noć bi počela u jedanaest, a završila tko zna kad. Marko bi se okrenuo na drugu stranu kreveta i promrmljao: “Ja sutra radim.” Kao da ja ne radim ništa. Kao da je nošenje djeteta po stanu u tri ujutro neki hobi koji sam si izabrala.
Jedno jutro sam ga zamolila da ostane s Lukom pola sata dok se istuširam.
“Može, ali nemoj dugo. Imam sastanak u devet.”
Istuširala sam se za četiri minute. Doslovno četiri. Kad sam izašla, Luka je bio u njihaljci, plačući sav crven, a Marko je tipkao po laptopu.
“Nije htio stati”, rekao je, kao da mu podnosim izvještaj.
“Trebao si ga uzeti.”
“Sanja, nemoj odmah napadati. Ne znam ja svaki njegov zvuk prepoznati kao ti.”
Nisam ni ja znala. Samo sam bila prisiljena naučiti jer nije bilo nikoga drugog.
Kad mi je sjela rodiljna naknada, manja nego moja plaća, Marko je iste večeri otvorio temu.
“Morat ćemo prilagoditi raspodjelu. Tvoj doprinos zajedničkom budžetu sad je niži.”
Gledala sam ga preko tanjura hladne juhe. Luka je spavao u košari kraj stola, prvi put taj dan duže od dvadeset minuta.
“Kakav moj doprinos?”
“Pa financijski. Ne ljuti se, samo želim da bude pošteno. Ja sad pokrivam veći dio kredita, režija, goriva…”
“A ja pokrivam cijeli dan i cijelu noć s našim sinom. Koliko to vrijedi, Marko? Hoćeš i to upisati u tablicu?”
Spustio je žlicu. “Ne izvrći moje riječi. Oboje imamo obaveze.”
Tu rečenicu sam poslije vrtjela u glavi danima. Oboje imamo obaveze. Njegova obaveza završavala je kad zatvori laptop. Moja nije završavala nikad.
Počela sam se bojati odlaska u trgovinu. Čuvala sam račune kao dokaze. Ako bih uzela vlažne maramice koje su bile na akciji, ali nisu bile najjeftinije, osjećala sam krivnju. Za kremu, pelene, fiziološku otopinu, čak i onu malu četkicu za Lukine bočice, stizale su mi poruke.
“Ovo nije bilo dogovoreno.”
“Možemo li ubuduće prvo provjeriti cijene?”
“Tvoj dio za ovaj mjesec je 187,42 eura.”
Jednom sam mu odgovorila: “A tvoj dio za tri noći kad sam sama nosila dijete dok je imalo temperaturu?”
Nije odgovorio skoro dva sata. Onda je poslao samo: “Nije fer tako razgovarati.”
Prijelomni trenutak dogodio se kad je Luka imao četiri mjeseca. Otišla sam s njim kod pedijatrice jer je kašljao i slabo je jeo. Rekla je da nije ništa opasno, ali da ga pratimo i kupimo inhalator ako se pogorša. Vratila sam se kući iscrpljena, gladna i zabrinuta.
Marko je sjedio za stolom. Ispred njega je bio ispis moje tablice troškova.
Da, ispis. Na papiru.
“Moramo razgovarati”, rekao je.
“O čemu?”
“Ovo više nije održivo. Previše trošiš na dijete bez dogovora. Prošli mjesec su pelene, krema i ljekarna otišli skoro sto eura iznad plana.”
Spustila sam Luku u krevetić. Ruke su mi drhtale.
“Čuješ li ti sebe?”
“Naravno da čujem. Samo pokušavam biti racionalan.”
“Naš sin kašlje, Marko. Ja već četiri mjeseca jedva spavam. Nisam bila kod frizera, nisam kupila sebi majicu, nisam popila kavu sama otkad se rodio. A ti meni držiš predavanje o tome je li krema preskupa.”
On je zašutio, ali ne od tuge. Vidjela sam to. Računao je u glavi kako da pobijedi u raspravi.
“Ti sve primaš osobno”, rekao je napokon. “Novac je novac. Emocije nemaju veze s tim.”
Tad sam se nasmijala, onako ružno, kroz suze.
“Upravo je to problem. Kod tebe emocije nemaju veze ni s čim.”
Te noći sam nazvala svoju mamu Vesnu u Karlovac. Nisam joj odmah rekla da odlazim. Samo sam šaptala da ne znam mogu li više. Ona je dugo šutjela, a onda rekla: “Dođi, dijete. Ne moraš sve sama nositi samo zato što si se udala.”
Dva dana poslije spakirala sam Lukinu odjeću, kolica, dokumente i svoju jednu torbu. Marko je došao s posla dok sam zatvarala vrata stana.
“Kamo ćeš?”
“Kod mame.”
“I kad se vraćaš?”
Pogledala sam ga. Čekala sam da kaže ostani, pričat ćemo, oprosti, umoran sam, bojao sam se… bilo što ljudsko.
On je samo rekao: “Dobro. Samo nemoj zaboraviti da kredit i dalje moramo dijeliti.”
Tada sam znala da sam donijela pravu odluku.
Ne znam hoće li naš brak preživjeti. Znam samo da Luka sada spava mirnije, a ja prvi put nakon dugo vremena ne osjećam strah kad trebam kupiti nešto što mu treba.
Je li previše tražiti da u braku budem partnerica, a ne stavka u nečijoj tablici? I biste li vi ostali tamo gdje vam se ljubav stalno mjeri do zadnjeg centa?
