Kada je moja djevojka preminula, nisam mogao prekinuti naviku da joj šaljem poruke. Svake noći bih napisao: „Nedostaješ mi.“ Jednog dana poruke nisu prolazile. Njen broj je bio deaktiviran.
Sledećeg dana dobio sam poruku na Facebooku — sa njenog naloga. Srce mi je skoro stalo. „Zdravo, dušo, ovdje je Jessicaina mama. Nadam se da ti ne smeta, ali vidjeli smo tvoje poruke dok smo čistili njen telefon.“
Rekla mi je da su plakali kada su vidjeli poruke. Sada, njeni roditelji i ja razmjenjujemo poruke — zajedno čuvajući njen duh živim.
Bonus:
Prije nekoliko godina, bio sam u dubokoj depresiji. Moj život je bio haos, stan je bio haos, ja sam bio haos. U jednom trenutku odlučio sam samo otići i sjediti u parku neko vrijeme, jer sam stvarno bio na kraju svojih snaga i nisam znao šta da radim.
Niotkuda, dijete, vjerovatno trogodišnje ili četvorogodišnje, priđe mi i pruži tri žuta maslačka, pa otrči nazad svojoj majci. Ne znam zašto, ali to ću uvijek pamtiti.
Tog dana sam se vratio kući, očistio stan i sredio ga. Ne bih rekao da se moj život čudesno promijenio, ali bih rekao da je taj jedan trenutak dobrote, koji vjerojatno ni dijete ni majka neće pamtiti, bio jedan od najnezaboravnijih trenutaka u mom životu.
Preuzeto
