Ovo je istinita i bolna priča o djevojčici čiji je život, iako započet kao zdravog novorođenčeta, prerastao u tragediju nezamislivih razmjera.Majka ju je ostavila u kokošinjcu samu bez ikakvog ljudskog kontakta.
Marija Isabel Kuaresma Dos Santos rođena je 1970. godine u malom portugalskom selu Tabua, kao zdrava beba, ali već u prvoj godini života bila je izložena potpunoj zapuštenosti i okrutnosti. Njena majka, psihički oboljela zbog komplikacija nakon meningitisa, nije je mogla prihvatiti i odbacila ju je, doslovno – ostavila je u kokošinjcu, gdje će ostati narednih deset godina, izolovana od svakog oblika ljudskog kontakta.
Dok su njena braća vodila uobičajen dječiji život, išli u školu, spavali u kući i dobijali pažnju, Marija je postojala kao duh – izvan sistema, izvan ljubavi, bez ičijeg zagrljaja ili riječi. Hranila se ostacima i životinjskom hranom, spavala na prljavom podu, a kokoške su bile jedino živo biće s kojim je imala kontakt. Čak ni komšije koje su znale za njenu situaciju nisu reagovale, pravdajući se time da nije njihova stvar miješati se u tuđu porodicu.
Kada je imala šest godina, njena tetka je otkrila u kakvim uslovima djevojčica živi i pokušala da alarmira zdravstvene službe. Ljekari su došli, ali nakon pregleda koji su obavili u samom kokošinjcu, zaključili su da dijete zaostaje u razvoju. Ipak, uprkos tom saznanju, nijedna ustanova nije bila spremna da je primi. Bilo je jasno da im je bila pretežak slučaj, a sistem nije znao kako se nositi s djetetom koje nije imalo nikakvo prethodno iskustvo s ljudima. U nedostatku rješenja, vraćena je u kokošinjac – među ptice, u izolaciju i tišinu.
Sve se promijenilo 1980. godine kada je slučaj stigao do Marije Bijao, medicinske sestre iz bolnice u Tores Vedrasu. Ona je odlučila da je pronađe i lično pomogne. Kada ju je pronašla, šokiralo ju je stanje u kojem je Marija bila – fizički iscrpljena, nesposobna za govor, kretala se kao kokoška, mahala rukama i ispuštala zvuke nalik životinjskim. Preuzela je brigu o djevojčici i nakon dvije sedmice uvidjela da joj treba stručna pomoć. Obratila se novinarima, ne znajući da će time pokrenuti lanac događaja koji će cijelu naciju ostaviti bez riječi.
Priča o „pilećoj djevojci“ dospjela je na naslovnice, a javnost je bila zaprepašćena – ne samo zbog zlostavljanja, već i zbog kolektivne ravnodušnosti društva, institucija i komšija. Posebno se istakla tadašnja prva dama Portugala, Manuela Eanes, koja je, pogođena pričom, lično intervenisala i omogućila da Marija bude smještena u najbolji rehabilitacijski centar u zemlji.
- Stručnjaci koji su radili s njom ustanovili su da je njen mentalni razvoj na nivou dvogodišnjeg djeteta. Nije umjela govoriti, nije znala ni plakati – jer nikada nije naučila kako da izrazi emocije. Njeni pokreti i ponašanje bili su u potpunosti oblikovani životom među kokoškama. Hodala je sitnim koracima, mahala rukama kao krilima, a glasovi koje je ispuštala podsjećali su na životinjske.
Fizički, bila je izuzetno slaba i neuhranjena, a njen rast i razvoj znatno zaostali. Uz pomoć psihologa, logopeda i terapeuta, polako je počela savladavati osnovne oblike komunikacije – gestovima je izražavala potrebe, naučila je sjediti za stolom, razlikovati emocije i razvila osnovni oblik interakcije. Ipak, očekivanja o potpunom oporavku nisu postojala – jer deset najvažnijih godina svog razvoja provela je bez jezika, bez ljudi i bez ljubavi.
Danas Marija Isabel živi u specijalizovanoj ustanovi, gdje o njoj brine tim stručnjaka. Njena privatnost se pažljivo čuva i medijima više nije dozvoljen pristup. Nije objavljena nijedna nova fotografija od trenutka kada je spašena. Iako nikada nije mogla potpuno povratiti ono što je izgubljeno, uspjela je postići stabilnost i osnovne životne vještine, a ljudi koji brinu o njoj svjedoče o njenom tihoj snazi.
Ova priča ostaje kao opomena – o tome kako zatajenje sistema, nebriga zajednice i tišina onih koji gledaju a ne reaguju mogu razoriti nevini život. Sudbina Marije Isabel danas služi kao snažan podsjetnik koliko su ljudska empatija, odgovornost i pravovremena reakcija neophodne za zaštitu onih koji ne mogu sami da se zaštite.
