Moj djed, s kojim sam bila jako bliska, preminuo je prošlog mjeseca. Kada je pročitana oporuka, bila sam šokirana kad sam saznala da je sve ostavio mojoj sestri — njegov automobil, ušteđevinu i malu kuću. Ona ga je jedva posjećivala i nisam mogla razumjeti zašto.
Zamolila sam je da to podijelimo, jer smo obje njegove unuke i mislila sam da mora biti neka greška. No samo je odmahnula glavom i rekla: „Ne mogu ići protiv djedovih želja.“
Nekoliko mjeseci kasnije, obukla sam svoj stari kaput i osjetila nešto u džepu. Bila je to presavijena poruka. Srce mi je zastalo kad sam prepoznala djedov rukopis. Mora da ju je stavio tamo u svojim posljednjim danima, dok sam ga svakodnevno posjećivala.
Drhtavim rukama otvorila sam poruku i pročitala:
„Ako ovo čitaš, znači da je odvjetnik slijedio moje upute. Oporuka koju su pročitali bila je samo privremena. Službena, potpisana i ovjerena, sve ostavlja tebi. Vjerujem da ćeš učiniti ono što je ispravno, čak i ako to znači da ćeš dijeliti. Ti si bila ta koja me nikad nije napustila.“
Ruke su mi se tresle dok sam ponovno presavijala poruku. Sljedećeg jutra odmah sam otišla u ured odvjetnika. Oči su mu se raširile kad sam mu stavila poruku na stol. Nakon kratke šutnje, otključao je ladicu, izvukao zapečaćenu omotnicu i gurnuo je prema meni.
Bila je to prava oporuka. I na njoj je bilo samo jedno ime — moje. Djed je sve ostavio meni — svoju malu kuću, stari automobil i ušteđevinu. Uz to je bila i njegova poruka, podsjetnik da je na meni odluka hoću li to podijeliti sa sestrom ili ne.
Sada sam razapeta. Dio mene želi poštovati njegovo povjerenje i zadržati sve kako je on namjeravao, pogotovo jer se moja sestra nikada nije potrudila biti uz njega. No drugi dio mene boji se da ću, ako ništa ne podijelim, osjećati grižnju savjesti cijeli život. Odluka je moja — ali to je teret koji nisam očekivala nositi.
Iskreno,
Petra
