Danas se prisjećamo glumca naturščika koji je ostvario nekoliko uloga u kultnim filmovima za vrijeme Jugoslavije i kojeg svi znaju pod nadimkom Sarma. U nastavku saznajte gdje je i kako živi danas.
U ovom članku donosimo priču Ratka “Sarme” Tankosića, glumca čije prisustvo ostaje urezano u sjećanje publike, iako nije doživio vrhunac svoje glumačke karijere. Rođen u Beogradu 5. lipnja 1954., Tankosić je ostavio neizbrisiv trag u jugoslavenskoj i srpskoj kinematografiji tijekom cijele svoje karijere, ponajviše zahvaljujući svojim nezaboravnim epizodnim nastupima koji su često zasjenili one glavnih likova. Mnogi se sjećaju njegovih uloga u filmovima i serijama, među kojima su “Specijalno obrazovanje”, “Balkan Express”, “Kamiondžije” i “Bolji život”, no nadimak “Sarma” odredio ga je kroz cijeli život.
- Podrijetlo ovog nadimka može se pronaći u njegovom trećem filmu “Specijalno obrazovanje” u kojem je ostvario tako izvanrednu izvedbu da su ga i godinama kasnije neki ljudi prepoznavali samo kao “Sarmu”. Zanimljivo je da ga i nakon četiri desetljeća, navodi, prolaznici još uvijek zovu tim imenom, unatoč tome što je njegovo pojavljivanje u filmu bilo samo epizodno. Ljudi mu često prilaze i pitaju kako se “oporavio od batina” prikazanih u toj sceni, a ta ga je anegdota pratila kroz cijeli njegov profesionalni put.
Ovaj fenomen dovoljno govori o utjecaju njegove glume; iako nije bio protagonist, ostavio je najdublji dojam. Ratko Tankosić trenutno živi u izolaciji i rijetko se pojavljuje u javnosti. Krajolik filmske industrije evoluirao je, a s njime i okolnosti koje ga okružuju. Priznaje da se od glume više ne može održati. Filmska produkcija je pala, a uloge koje su nekad bile njegove sada preuzimaju mlađi talenti. Umoran od dugog čekanja prilika koje možda nikada neće doći, otkrio je novi umjetnički izlaz u slikarstvu, koje služi i kao oslobađanje i kao medij za nesputano izražavanje.
Danas sebe smatra “slobodnim umjetnikom koji živi od danas do jučer”, izraz koji dirljivo odražava neizvjesnu prirodu umjetničke karijere i ekonomske poteškoće koje ona sa sobom nosi. Iskreno kaže da više nije opravdano čekati cijelu godinu na ulogu, samo da bi se od jednog honorara preživjelo duže vrijeme. Nadalje ističe evoluciju suvremenih glumačkih stilova, napominjući da ga je vrijeme, po njegovim riječima, “pregazilo”. Iako ga prijatelji povremeno angažiraju za manje projekte, takvi su slučajevi rijetki, ostavljajući mu ograničene mogućnosti da ponovno stane pred kameru.
Umjesto toga, većinu svog vremena posvećuje slikanju koje mu je primarni način života. Iako život nosi svoje izazove, on se suzdržava od prigovaranja i odlučuje prihvatiti stvarnost onakvom kakva jest. Postoji trenutak u njegovom životu koji iskreno priznaje kao značajnu pogrešku – svoju odluku da ne upiše glumačku akademiju. Ukazala mu se prilika, potaknut nagovorima istaknutog srpskog glumca Branka Cvejića, poznatog kao Bane Bumbar. Cvejić mu reče, da je predodređen za akademiju; no Tankosić je u to vrijeme bio više fasciniran underground scenom i kriminalnim okruženjem.
Retrospektivno, otvoreno priznaje da je bio u krivu, jer akademija ne pruža samo glumačke vještine, već i lekcije o tome kako postati pravi muškarac, kako on artikulira. Shvaća da je prokockao priliku da postigne veće visine, ali ne žali za svojim identitetom – ostaje iskren, autentičan i vjeran sebi. Osvrćući se na suradnju s redateljem Goranom Markovićem na “Defektologiji”, kaže da se već tada vidjelo da je Marković predodređen da se istakne kao izuzetan redatelj. Marković mu je dao slobodu da kultivira svoj karakter i unese svoju bit u ulogu, slobodu koju je u to vrijeme cijenio iznad svega.
Prisjećajući se tih dana, napominje da sam pogled na staru fotografiju ili ponovni susret s osobama iz tog razdoblja može izazvati bujicu sjećanja. Ta su vremena bila osebujna, možda superiorna i nedvojbeno bogata umjetničkim izrazom. Unatoč dugotrajnoj neafirmaciji i hvaljenju u svojoj glumačkoj karijeri, Ratko Tankosić, nadaleko poznat kao Sarma, ostaje nezaboravna osoba. Njegovi se dijalozi još uvijek spominju, a likovi koje je tumačio odjekuju u sjećanjima publike kroz generacije. Povremeno je dovoljno kratkotrajno lice da u nečijim mislima evocira cijeli film, a to lice često pripada njemu.
