U doba sveopće seksualizacije društva, postoji i nemali broj onih aseksualnih koji ne osjećaju želju za seksom. Je li riječ o životnom izboru, orjentaciji ili pak poremećaju?
Ono što se većini čini kao životni problem br. 1, a to je nedostatak seksa – njima nije. I uglavnom su sretni i zadovoljni svojom situacijom, a najviše ih ustvari muči to što ne nailaze na razumijevanje okoline i što ih se smatra osobama s poremećajem, bolesnima. I što vrlo često imaju potrebu za partnerom odnosno biti zaljubljeni i imati vezu, no ne i seks s njom. A oni su samo – aseksualni.
Aseksualnost nije isto što i smanjena ili izgubljena seksualna želja, koja je češća pojava i koja se događa u nekom trenutku – osobi više nije do seksa ili manje razmišlja o tome. Aseksualna osoba pak, najčešće od kada zna za sebe nije bila zainteresirana za seks te joj on nije predstavljao ništa bitno u životu. No, uslijed neprepoznavanja svoga stanja ili srama, takve osobe završe u vezi i prihvaćaju seksualne aktivnosti, iako bi mogle živjeti bez njih. Ili preciznije, najradije bi živjele bez njih.
One odlučnije ili svjesne trajnog nepostojanja želje za seksom, odaberu život bez partnera.
Jedna od varijacija seksualnosti ili?
Kako razumjeti osobe koje su aseksualne i njihovo stanje – kao poremećaj, životni izbor ili pak orijentaciju? Aseksualnost nije nešto što bi stručna osoba poput liječnika ili psihoterapeuta mogla ustvrditi, jer je to subjektivni doživljaj osobe. Ako takva osoba to ne smatra problemom i zadovoljna je svojim stanjem, onda ne može biti riječ o poremećaju nego o stanju. Kako su mnoge aseksualne osobe žrtve predrasuda, potrebno je reći kako ovdje (uglavnom) nije riječ o poremećaju i kako takve osobe normalno funkcioniraju u drugim aspektima života. Ne možete nikako izvana primijetiti da je osoba aseksualna niti se odražava na njezin posao, prijateljske i obiteljske odnose. Samo što je seks (pa tako i masturbacija) – stvar koju ne trebaju.
Psihoterapija nije potrebna
Problem može nastati kada takve osobe imaju potrebu za ljubavi i bliskošću, a rijetko koji će partner pristati na takvu vrstu odnosa bez seksa ili pak na spoznaju da osoba s kojom su intimni nema potrebu i ne uživa u tome. Upravo tada mnoge aseksualne osobe zatraže pomoć, kao i u situacijama kada trebaju prihvatiti sebe i svoju orijentaciju. Ali, ukoliko ne postoji poremećaj niti nezadovoljstvo, nema potrebe ni za liječenjem odnosno psihoterapijom. Današnja medicina smatra aseksualnost normalnom varijacijom ljudske seksualnosti, tako da tu nije riječ ne samo o poremećaju nego ni o životnom izboru.
