Noć je donijela nemilosrdan mraz, onaj koji ledi dah u grlu i uvlači se pod nokte. U dječjoj sobi, zahvaljujući Samirinoj žrtvi, vatra je pucketala satima, obasjavajući mirna lica Amara i male Lejle, koja je napokon prestala kašljati i utonula u dubok, topao san.
Nekoliko koraka dalje, u maloj spavaćoj sobi iza drvenih vrata, Samira je ležala pod dva teška, ali hladna jorgana. Zidovi su zračili studen, a prozor je bio potpuno okovan ledenim cvjetovima. Osjećala je kako joj hladnoća polako oduzima osjet u prstima na nogama i rukama, ali je u mislima ponavljala samo jedno: „Djeci je toplo. Amar i Lejla su na sigurnom.“ S tim mislima, umor i iscrpljenost odveli su je u težak, nemiran san.
S prvim zracima zimskog sunca, tišinu u kući prekinuo je zvuk ugasle vatre. Amar se probudio prvi. Soba je i dalje zadržala nešto topline, ali je pod bio leden. Primijetio je da majka još nije ustala da stavi onaj posljednji pripremljeni komad drveta u peć, iako je uvijek bila prva na nogama prije svitanja.
Zajedno sa sestrom i mlađim bratom, umotan u ćebe, prišao je vratima mamine sobe. Kada su ih polako odškrinuli, zatekli su prizor koji im je zaledio krv u žilama.
Na podu sobe bilo je toliko hladno da se tanki sloj inja nahvatao čak i na podne daske. Samira je ležala nepomično, usana modrih od ciče zime, sklopljenih očiju. Amar je pritrčao krevetu i dotaknuo majčinu ruku — bila je hladna poput leda. Dječak je u sekundi shvatio zašto mama cijelu noć nije dolazila do vatre i kolika je bila cijena njihove tople sobe.
Bez oklijevanja, Amar je zgrabio posljednji komad drveta, ubacio ga u malu peć i zapalio vatru. Dok je plamen polako hvatao, s Lejlom je donio sve pokrivače iz dječje sobe i čvrsto umotao majku. Zatim je izjurio kroz duboki snijeg do prvih komšija, zovući u pomoć.
Kada se seoski ljekar, nošen komšijskim sankama, probio kroz smetove, zatekao je djecu kako sjede kraj majke, držeći joj ruke i grijući ih svojim dahom. Samira je bila u stanju teške pothlađenosti, ali njeno srce je izdržalo. Kada je napokon otvorila oči u ugrijanoj sobi i ugledala uplakanu, ali bezbjednu djecu oko sebe, prvo što je prošaptala bilo je: „Jeste li se smrzli?“
Priča o majčinoj nesebičnoj ljubavi brzo se pročula cijelim krajem. Do podneva, pred kućom Samire stajale su komšije s punim prikolicama iscijepanih drva, toplom hranom i ljekovima. Selo se ujedinilo kako više nikada nijedna majka ne bi morala birati između sopstvenog života i topline svoje djece.
