Imam 26 godina, a moj suprug 27. U braku smo dvije godine.
Prije četiri mjeseca uselili smo se u vlastitu kuću. Prostrana je i moji svekar i svekrva su nam pomogli kupiti je, posudivši nam 80% novca.
No od kada smo se uselili, suprugova osmeročlana obitelj dolazi na ručak svake nedjelje. Kažu da je kuća velika i da nas sve može smjestiti. Ja kuham za njih, čistim i perem suđe. Nije jednom nitko ušao u kuhinju da pomogne.
Nedavno sam rekla suprugu da mi je dosta. On je odgovorio: „Oni su nam dali kuću — ovo ti je zahvalnost?“
To me ostavilo bez riječi.
Te nedjelje, kad su došli, bila sam puna osmijeha. Čak sam pripremila njihovo omiljeno jelo.
Ali, bez da sam ikome rekla, pripremila sam prizor da njihovo savršeno nedjeljno druženje pretvorim u sjećanje koje neće zaboraviti.
Kad su svi pojeli, ustala sam i rekla da je kuhinja u neredu i da je čišćenje na njima.
Zaledili su se, ne znajući kako reagirati — dok nisu ušli unutra.
Ono što su zatekli bio je kaos: razbijeno posuđe, otvorene konzerve, boce, vreće brašna i riže razbacane po podu. Umak od rajčice po zidu. Kuhinja je izgledala kao scena iz horor filma.
Okrenula sam se prema njima i rekla: „Budući da osjećate da je ova kuća vaša, čišćenje je na vama, a ne na meni.“
Već sam spakirala stvari. Rekla sam suprugu da trebam prostor prije nego što odem.
Te noći me nazvao bijesan. Rekao je da je ono što sam učinila strašno, da sam ga osramotila pred obitelji.
Istina je da sam samo htjela naučiti ga lekciju — jer inače ne bi poslušao.
Jesam li pretjerala?
Kristin
izvor: brightside.me
