Ali posao u gradu nije išao onako kako je Damir zamišljao. Trgovina je brzo upala u dugove, roba se uzimala na poček, a troškovi su se gomilali brže nego zarada. Damir, navikao da održava privid uspješnog čovjeka, posuđivao je gdje god je stigao — od dobavljača, poznanika, pa i od opasnih gradskih kamatara. Godine su prolazile, a omča oko njegova vrata bivala je sve teža.
Ono što Damir nije znao jeste da Jusuf nikada nije prestao bdjeti nad njim. Kad god bi povjerioci dolazili pred radnju sa prijetnjama, starac bi se tiho pojavljivao iza ugla. Svoju skromnu penziju, novac od svake popravljene štale i sazidane peći, pa na kraju i preostali komad očeve zemlje — Jusuf je decenijama nosio tuđim rukama, zatvarajući sinove dugove u tišini. Nije želio da mu dijete nosi sramotu. Samo bi povjeriocima rekao: „Mene teretite, a njemu nemojte kvariti san. On je mlad, naučit će.“
Te hladne večeri, samo sat vremena nakon što je Jusuf pognute glave izašao u mrak, na kućna vrata zakucao je nepoznat, elegantno odjeven gospodin sa kožnom fasciklom u ruci. U sobi je nastao muk. Azra se namjestila, misleći da je riječ o još jednom uglednom poslovnom partneru, dok je Damir preblijedio, prepoznavši čovjeka koji je godinama držao njegove najveće mjenice i hipoteke.
„Gospodine Damire,“ progovorio je stranac mirnim, ali teškim glasom pred svim gostima za sofrom. „Došao sam lično jer je danas zatvorena i posljednja rata vašeg duga od pedeset hiljada maraka. Sve vaše mjenice su poništene. Kuća je ponovo vaša.“
Damir je zurio u papire, nesposoban da progovori. „Kako… ko je to platio?“ procijedio je drhtavim glasom.
Čovjek je iz fascikle izvadio izgužvanu, staru priznanicu umrljanu građevinskim krečom i stavio je na sredinu sofre, tačno pored netaknutog komada pite.
„Plaćao je vaš otac Jusuf. Punih sedam godina, svakog prvog u mjesecu, donosio je u kovertama ono što bi danima zarađivao na hladnoći i kiši. Jutros je donio posljednjih pet stotina maraka. Ruke su mu bile toliko promrzle i otečene od teškog rada da je jedva držao olovku da se potpiše. Rekao mi je samo jedno: ‘Molim te, nemoj mu reći dok sve ne očistim. Nek misli da je sam uspio, da se ne stidi pred ženom i prijateljima.’“
Riječi su odjeknule poput groma. U sobi je zavladala zaleđena tišina. Gosti su oborili poglede, stidljivo ostavljajući fildžane na sto. Azra je zaledila pogled na podu, crvena u licu od srama koji nikakva svilena haljina nije mogla sakriti.
Damir je pogledao u prazno mjesto na kraju stola gdje je do maločas sjedio njegov otac, u onu stolicu koja je još čuvala miris dima i jeftinog duhana. Srce mu se steglo kao u djeteta koje se probudilo u mračnoj sobi i shvatilo da je izgubilo jedini oslonac na svijetu.
Bez riječi, bez kaputa i obuće, istrčao je u ledenu noć, vičući u mrak avlije: „Babo! Oprosti mi, babo!“
Našao ga je stotinjak metara dalje, kako sjedi na zidiću stare seoske česme, sklupčan u pohabanom kaputu, držeći promrzle ruke u džepovima i gledajući u svjetla kuće koju je svojim znojem sačuvao. Damir je pao na koljena u blato pred očeve stare cipele, zarivši lice u njegove grube, ispucale dlanove.
Jusuf ga nije korio. Nije rekao nijednu tešku riječ. Samo je polako podigao ruku, stavio mu je na glavu onako kako je to radio prije trideset godina dok ga je pokrivao u kolijevci, i tiho progovorio:
„Ustani, sine. Hladno je.
Idemo kući.“
