Ljudi iz kombija počeli su iznositi geodetske instrumente, statute i table s nacrtima, dok se pred Salihovom avlijom okupilo pola sela. Vejsil je i dalje stajao zatečen, gledajući u papire koje je Merima razvila na starom drvenom stolu pod lozom.
„Sjećaš li se, babo, kada si rekao da zemlja vrijedi samo onoliko koliko čovjek iz nje može izvući poštenog hljeba?“, upitala je Merima, gledajući oca ravno u oči.
Okrenula se prema okupljenim komšijama i objasnila o čemu je riječ. Projekat koji je vodila bio je dio velikog međunarodnog fonda za razvoj poljoprivrede i obnovu zapuštenih seoskih gazdinstava. Godinama je radila kao inženjer agronomije, pripremala elaborate i tražila investitore. Njena ideja konačno je dobila zeleno svjetlo: u njihovom kraju gradi se moderni otkupni centar i prerađivački pogon za ljekovito bilje i bobičasto voće, koji će zaposliti desetine lokalnih porodica i garantovati siguran otkup svima koji žele raditi na svojoj zemlji.
Najveći šok uslijedio je kada je Merima iz fascikle izvadila još jedan dokument — vlasnički list.
„Prije nego što smo potpisali ugovor o gradnji, otkupila sam našu djedovinu nazad“, rekla je tiho, pružajući Salihu papir. „Čovjek kojem si prodao zemlju da bih ja završila fakultet godinama je nije obrađivao. Sada je ponovo naša, a centralni dio novog pogona biće upravo na parceli pored, koju je općina otkupila za infrastrukturu.“
Vejsil je oborio pogled, ne progovorivši više ni riječi. Oni isti ljudi koji su godinama sažalijevali Saliha i šaputali o njegovoj „propasti“ sada su prilazili da mu pruže ruku, raspitujući se kako se njihova djeca mogu prijaviti za posao.
Salih je samo prešao ogrubjelim dlanom preko papira, pogledao u kćerku, a zatim u nebo iznad Tešnja. Nije rekao ništa o godinama odricanja, hladnim zimama i staroj kući koju nije imao čime popraviti.
„Uđi u kuću, kćeri“, rekao je mirno, sa osmijehom koji godinama nije viđen na njegovom licu. „Krov može sačekati, a kahvu ćemo popiti iz fildžana koje smo čuvali za posebne
dane.“
