Sve vrijeme otkad se rastala s Umbertom, po glavi joj se štošta motalo, i svaki put bi se upitala – pa kako to nisam shvatila već tada. Ako je istina da je ljubav slijepa, onda je ona zbilja toga mamlaza voljela jer samo slijepac ne bi vidio ono što je bilo tako očito.
U tim traženjima istine, a na neki način i sebe, odlučila je -ostat će ovdje još jedno vrijeme i potom će kući.
Ovo je bilo takvo životno iskustvo da će joj uvijek titrati pred očima, što čak i ne mora biti loše. Zar će je ikad itko moći uvrijediti tako i toliko koliko je to Umberto. Zadrhti svaki put kad se sjeti slike koja joj se toliko usjekla u sjećanje da nema izgleda da ikad izblijedi.
Ona i Umberto su konačno nakon dva mjeseca njezina boravka u Bostonu izašli na večeru u jedan prigradski restoran. Tad je već postajala svjesna da neće njezin život biti onakav kakav je mislila da će biti i kakav joj je obećavao Umberto. I samo što su pojeli predjelo, odnekud se stvorila Rosana. Nasmiješena, dotjerana, obratila se mužu nju i ne gledajući.
-Zaboravio si da večeras moramo biti kod Magnanijevih. Rosy će oprostiti, na kraju joj se obratila, ali isti čas moramo krenuti kako ne bismo zakasnili, ja sam sredila da nju taksi odveze doma, a mi ćemo požuriti.
Umberto se ustao bez riječi. Tek je na odlasku rekao Rosy:
-Baš mi je žao što nismo mogli završiti ovaj razgovor. Ali bit će prilike za to. Ovo zbilja ne smijemo propustiti. A, eto, zaboravio sam na neke važne obveze…
Iako je mislila da će morati o ovome ozbiljno s njim porazgovariti, brzo se smirila kad je drugi dan došao k njoj kući i kao da se ništa nije desilo, tek je još na vratima počeo je ljubiti i tepati joj najnježnije riječi koje nikad dosad nije od njega čula.
I kako je vrijeme odmicalo, Rosy je bila sve izgubljenija i nesretnija. Naprosto nije znala što joj je činiti. Izgubila je bila svaku nadu u trajnost njihove veze, a dakako i njegovo obećanje da je pitanje vremena kad će se razvesti od Rosane.
Gloria
Povratak u život
