Arminu se grlo steglo, a skupi automobil i sav sjaj tuđine u sekundi su postali bezvrijedni. Kleknuo je u travu kraj onih izlizanih, blatnjavih cipela koje su othranile njegovo školovanje. Prsti su mu drhtali dok je dodirivao ispucalu kožu, a suze, koje je godinama gutao gradeći karijeru, potekle su bez kontrole.
„Oprostio sam se s tobom stotinu puta u mislima, sine,“ začuo se tihi, umorni glas iza njegovih leđa.
Armin se naglo okrenuo. Na kapiji je stajao Halid — pogrbljen, u vunenim čarapama i starim papučama, oslonjen na drenov štap. U ruci je nosio malu pletenu korpu punu divljih kupina. Godine su mu izbrazdale lice, ali su oči ostale iste, tople i nepokolebljive.
Mladić je skočio, zaboravivši na odijelo i ponos, i privio starca na prsa. Riječi izvinjenja gušile su se u jecajima: „Dedo… oprostite. Mislio sam da sam zakasnio. Mislio sam da vas više nema… Zašto su cipele tu?“
Halid ga je blago potapšao po leđima, čekajući da se Armin smiri, pa pogledao prema krušci.
„Kad god bih osjetio da mi snaga ponestaje, sjeo bih pod ovu krušku, izuo ih i gledao niz put,“ reče starac mirno. „Te cipele su svoje odradile, Armin-beg. Ostavio sam ih tu da me podsjete da više ne moram nikud žuriti i da čekam onoga ko mi je obećao doći. Znao sam da ćeš stići. Nisi ti od onih što zaboravljaju korijene, samo ti je svijet bio prevelik.“
Armin je tada shvatio šta zapravo znači dug. Nije se mjerio novcem zarađenim u Njemačkoj, niti mašinom parkiranom pred avlijom. Već sljedećeg jutra Armin je pronašao čovjeka koji je prije desetak godina kupio djedovu njivu. Do podneva, ugovor o otkupu bio je potpisan — njiva je ponovo bila Halidova.
Kada je starcu spustio vlasnički papir u krilo, Halid ga nije ni pogledao. Samo je uzeo unukovu ruku, stisnuo je svojim žuljevitim dlanom i tiho rekao: „Zemlja je vazda bila tvoja, sine. Ja sam samo čuvao k
apiju.“
