“Nemoj zatvarati vrata, Marija. Molim te. Nemam više gdje.”
Stajao je na mom pragu mokar do kože, s jednom sportskom torbom u ruci i pogledom koji sam nekad znala čitati bolje od vlastitog. Samo što u tom pogledu više nije bilo ničega poznatog. Bio je stariji, neobrijan, mršav. Dragan, moj muž na papiru, čovjek koji je prije petnaest godina izašao po cigarete i nikad se nije vratio.
Iza mene je iz kuhinje dopirao glas moje kćeri.
“Mama, tko je to?”
Srce mi je doslovno stalo na trenutak. Hana je imala petnaest godina. Točno toliko koliko je on bio odsutan iz njenog života.
Pogledala sam ga i šapnula: “Ne usudi se reći joj tko si dok ja ne odlučim.”
Spustio je oči. “Zaslužujem to.”
Nisam mu otvorila vrata iz milosti. Da budem iskrena, prvi poriv bio mi je da ih zalupim toliko jako da mu se ona njegova torba prevrne niz stepenice. Sjetila sam se noći kad sam ostala sama u podstanarskom stanu u Travniku, s Hanom koja je imala tri mjeseca i temperaturu. Nisam imala ni za taksi do hitne, pa sam je umotala u deku i pješice išla kroz snijeg.
Njega sam tada zvala deset puta. Javila se neka žena.
“Nemoj više zvati ovaj broj”, rekla je hladno. “Dragan spava.”
Tako sam saznala da je otišao drugoj. Nije mi ništa objasnio. Poslao je poruku dva dana kasnije: “Ne mogu ovako živjeti.” Kao da sam mu ja bila bolest, a ne žena koja je upravo rodila njegovo dijete.
Sad je sjedio za mojim stolom, na istom onom mjestu gdje sam ja godinama slagala račune i računala hoće li ostati dovoljno za Hanine tenisice, ekskurziju, knjige. Donijela sam mu čaj, više iz navike nego iz dobrote.
“Što hoćeš?” pitala sam.
“Dobio sam otkaz. Firma propala. Sanja… ona je otišla prije mjesec dana.”
Gotovo sam se nasmijala, ali nije bilo smiješno. Sanja. Žena zbog koje je nestao. Žena koja je, kako je tada govorio, “razumjela njegovu dušu”.
“A sad se sjetio nas”, rekla sam.
“Nisam se tek sad sjetio. Svaki dan sam mislio na Hanu.”
“Misao nije otac, Dragane. Otac dođe kad dijete ima priredbu. Otac nazove kad je bolesno. Otac pošalje makar deset maraka kad zna da majka jedva diše od računa.”
Nije se branio. Samo je prstima gužvao rub šalice. To me naljutilo još više. Htjela sam da viče, da slaže, da mi da razlog da ga izbacim. Ali šutio je kao poražen čovjek.
Hana je tada izašla iz sobe. Visoka, mršava, s mojim očima i njegovim tvrdoglavim izrazom kad nešto ne razumije.
“Mama, tko je gospodin?”
Pogledala sam Dragana. Usne su mu zadrhtale.
“Ja sam… Dragan”, rekao je. “Tvoj otac.”
Hana je prvo gledala njega, pa mene. Lice joj je pobijelilo.
“Onaj koji je slao rođendanske čestitke jednom u tri godine?”
Nisam znala da ih je brojala. Čestitke bez adrese, bez broja telefona, s dvije rečenice i novčanicom koja bi uvijek nekako ispala iz omotnice prije nego što stigne do nas.
Dragan je jedva izustio: “Znam da nemam pravo ništa tražiti.”
“Pa nemoj”, rekla je Hana. “Nitko te nije zvao.”
Otišla je u sobu i zatvorila vrata tiše nego što sam očekivala. Ta tišina me zaboljela više od vike.
Te noći nisam spavala. Dragan je ležao na kauču, a ja sam sjedila u kuhinji i gledala njegove stare cipele kraj radijatora. Dio mene je htio nazvati njegovog brata u Zenici, bilo koga, samo da ga odvedu. Drugi dio mene se sjećao Hane kad je imala sedam godina i pitala: “Mama, je li moj tata umro?”
Tada sam joj rekla: “Nije, dušo.”
“Pa zašto onda ne dođe?”
Nisam imala odgovor.
Ujutro sam mu postavila pravila. Može ostati mjesec dana. Tražit će posao. Neće piti, neće posuđivati novac, neće glumiti žrtvu. I najvažnije, neće prisiljavati Hanu ni na što.
“Ne ostaješ zbog mene”, rekla sam. “Ostaješ samo ako budeš pokušao biti otac. Stvarno, ne par dana dok ti ne bude bolje.”
Klimnuo je glavom, a oči su mu se napunile suzama. Nisam osjetila pobjedu. Samo težinu.
Treći dan Hana je sjela za stol dok je on popravljao stari kuhinjski ormarić. Gledala ga je dugo, pa rekla: “Znaš li ti uopće koju školu idem?”
Dragan je zastao s odvijačem u ruci.
“Nisam siguran.”
“E pa, ne znaš ništa o meni”, rekla je.
“Naučit ću, ako mi dopustiš.”
Nije mu odgovorila. Ali nije ni otišla.
Možda je to bio prvi mali korak. A možda samo nova prilika da joj slomi srce, ovaj put pred mojim očima. Koliko puta čovjek smije dati nekome šansu prije nego što izda sam sebe?
Ja još ne znam. Znam samo da moja kći zaslužuje istinu, čak i kad boli. A Dragan sada mora dokazati da je nije došao tražiti samo zato što je ostao sam.
