Moja svekrva imala je naviku uzeti moje stvari i pokloniti ih drugima.
U početku su to bile sitnice.
Lakovi za nokte koje još nisam otvorila. Novi šal. Električno kuhalo koje sam dobila za rođendan.
Onda su stvari postajale skuplje.
Mikrovalna pećnica koju sam dobila na božićnoj tomboli u firmi nestala je iz kutije prije nego što sam je uopće uključila.
Novi kofer završio je kod njezine nećakinje.
Mali stolni roštilj kod šogorove obitelji.
Svaki put kad bih se naljutila, moj muž Josip rekao bi isto:
— Mama samo voli počastiti rodbinu. Nemoj zbog nekoliko stvari kvariti odnos.
Sve dok jednog popodneva nisam otvorila ladicu u kupaonici i vidjela prazno mjesto gdje je stajala krema od 165 eura koju mi je brat donio za rođendan.
Đurđica ju je bez pitanja poklonila nećakinji.
Kad sam to rekla Josipu, samo je uzdahnuo.
— Valentina, stvarno ćemo se svađati zbog kreme?
Tada sam odlučila da više neću objašnjavati.
Ako nije mogao razumjeti kad se to događalo meni, pustit ću ga da razumije kad se isto dogodi njemu.
Đurđica je živjela s nama u trosobnom stanu u Sisku gotovo dvije godine.
Nakon što je prodala stari stan u Petrinji, govorila je da će „samo privremeno” biti kod nas dok ne pronađe nešto manje.
Nije pronašla.
Mi je nismo tjerali.
Imala je svoju sobu.
Svoju mirovinu.
I mnogo slobodnog vremena.
Ali sve što bi joj se u našem stanu učinilo „viškom” počela je doživljavati kao nešto čime slobodno može raspolagati.
Tog dana sam gotovo sat vremena tražila kremu.
Bila je mala staklena posudica od šezdeset mililitara.
Brat mi ju je kupio u Austriji jer sam je jednom spomenula, pa se sjetio kad je išao poslovno.
Sama je nikad ne bih kupila.
Zato sam je koristila štedljivo.
Kad sam pitala Đurđicu je li je vidjela, samo je odmahnula rukom.
— Jesam. Brigita je jutros bila ovdje pa sam joj dala.
Mislila sam da nisam dobro čula.
— Kome?
— Brigiti. Pa znaš, kćeri od moje sestre.
— Dali ste joj moju kremu?
— Da.
— Zašto?
Pogledala me kao da ja postavljam nerazumno pitanje.
— Rekla je da joj je koža suha, a vidjela sam da ti ona teglica mjesecima stoji skoro puna.
— Zato što je skupa.
— Pa dobro, radiš.
— Koštala je 165 eura.
Đurđica je podigla obrve.
— Za kremu?
— Da.
— Onda si ti luda što daješ toliki novac za kremu.
— Nisam je ja kupila. Brat mi ju je poklonio za rođendan.
— Pa neka ti opet kupi.
Nekoliko sekundi samo sam je gledala.
— Đurđice, to nije vaše.
— Nemoj sad to „moje, tvoje”. Živimo zajedno.
— Upravo zato biste trebali pitati.
Ona je skinula pregaču.
— Brigita je tek završila fakultet. Još nije ni našla pravi posao. Ti i Josip oboje imate plaću. Što fali da mlađoj curi nešto daš?
— Ništa, ako ja odlučim dati.
— Nećeš valjda zbog jedne kremice raditi dramu?
— Nije problem samo krema.
— Naravno da nije. Kod tebe nikad nije samo nešto. Sve se pretvori u princip.
Izašla je iz kuhinje.
Meni je pulsirao cijeli potiljak.
Nije to bilo prvi put.
Mikrovalna pećnica bila je prva stvar zbog koje smo se ozbiljno posvađale.
Naša stara radila je, ali vrata su se već loše zatvarala.
Kad sam na božićnom domjenku u firmi izvukla novu, rekla sam Josipu:
— Odlično. Staru ćemo dati nekome kome treba.
Nisam stigla.
Nakon tri dana kutije više nije bilo u ostavi.
Đurđica ju je poklonila svojem bratiću.
— Njima je stara crkla — objasnila je.
— A naša?
— Vaša radi.
— Zato sam htjela zamijeniti.
— Pa radi još godinu-dvije. Što sad mora sve biti novo?
Kad sam se navečer požalila Josipu, počešao se po vratu.
— Ma, firma ti je ionako poklonila.
— Kakve to veze ima?
— Samo kažem. Nisi je platila.
— Bila je moja.
— Jest, ali sad je već kod ljudi.
— I?
— I što želiš? Da mama ode po nju i napravi sramotu?
— Želim da prestane uzimati stvari bez pitanja.
Josip me zagrlio.
— Reći ću joj.
Nikad joj nije rekao.
Ili je rekao tako nježno da nije zapamtila.
Poslije je nestalo kuhalo.
Onda novi kofer koji sam kupila za službena putovanja.
Onda električni pekač koji sam dobila od roditelja za Božić.
Kad bih pitala, odgovor bi uvijek bio isti.
„Njima treba više.”
„Ti si već imala.”
„Stoји ti.”
„Možeš si kupiti drugi.”
I svaki put bi Josip pronašao način da mi objasni kako je mir u kući skuplji od predmeta.
Jednom sam mu rekla:
— Lako ti je govoriti kad ništa tvoje ne nestaje.
Odmah je rekao:
— Nije istina.
— Što je tvoje mama poklonila bez pitanja?
Zastao je.
— Nije stvar u tome.
— Upravo je stvar u tome.
— Valentina, nemoj se natjecati s mojom majkom.
Nisam se natjecala.
Ali tada još nisam shvaćala da se od mene očekuje da stalno popuštam upravo zato što on nije osjećao nikakvu cijenu tog mira.
Tog popodneva došao je s posla oko šest.
Čim je ušao, Đurđica je prošla hodnikom pokraj njega.
— Evo ti žene, opet se naljutila na mene — rekla je i zatvorila vrata svoje sobe.
Josip je skinuo jaknu.
Pogledao mene.
— Što je sad?
— Tvoja mama je uzela kremu koju mi je brat kupio i dala Brigiti.
— Kakvu kremu?
— Onu u kupaonici.
— Aha.
— Koštala je 165 eura.
Podigao je obrve.
— Toliko?
— Da.
Vidjela sam da mu nije svejedno.
Na sekundu.
Onda je uzdahnuo.
— Dobro, bezveze je napravila.
— „Bezveze”?
— Što želiš da kažem?
— Da nije smjela uzeti nešto što nije njezino.
— Dobro. Nije smjela.
— I?
— I što?
— Hoćeš li joj to reći?
— Valentina, već je dala.
— To nije odgovor.
Sjeo je za stol.
— Brigita je mlada. Ako joj je već poklonila, glupo je sad zvati djevojku i tražiti kremu natrag.
— Znači ja trebam samo prijeći preko toga?
— Kupi drugu.
Nasmijala sam se.
— Ti ćeš?
— Ako ti toliko znači, hoću.
— Ne razumiješ.
— Razumijem. Samo mislim da ti ponekad stvari previše osobno doživljavaš.
— Osobno doživljavam kad netko uzima moje stvari.
— Mama je takva. Voli biti široke ruke.
— S mojim stvarima.
Josip je već izgledao umorno.
— Radi mira između vas dvije, je li to stvarno vrijedno ovolike svađe?
Pogledala sam ga.
— Znači malo stvari nije vrijedno mira?
— Upravo to.
— U redu.
Nije primijetio ništa u mom glasu.
Sljedeće subote otišla sam u trgovinu opremom za dom.
Kupila sam mali metalni ormarić s bravom.
Nije bio lijep.
Bijel, običan, kao iz ureda.
Stavila sam ga u našu spavaću sobu.
Unutra sam spremila parfeme, skuplju kozmetiku, elektroniku, dokumente, darove koje još nisam otvorila i nekoliko sentimentalnih stvari.
Kofer sam odnijela u podrum kod brata.
Novi fen stavila sam u ladicu koja se zaključava.
Đurđica je stajala na vratima i gledala.
— Što radiš?
— Pospremam.
— U sef?
— Ormarić.
— Kao da živimo s lopovima.
Nisam se okrenula.
— Samo sprječavam buduće nesporazume.
— Ja sam ti svekrva!
— Znam.
— Misliš da ću ti nešto ukrasti?
— Ne želim raspravljati.
Kad je Josip došao i vidio ormarić, prvo se nasmijao.
— Ozbiljno?
— Da.
— Izgledat će kao da imamo arhivu u spavaćoj.
— Preživjet ćemo.
— Mama je uvrijeđena.
— Neće više morati paziti što smije dati drugima. Sve što je zaključano, nije za poklanjanje.
— Pretjeruješ.
— Moguće.
Zaključala sam vrata ormarića.
— Ali više se neću svađati.
To ga je, čini mi se, zadovoljilo.
Sljedećih nekoliko tjedana doista sam prestala svađati se.
Đurđica bi gunđala.
Ja bih šutjela.
Kad je tražila moju novu torbu jer „sestra ima godišnjicu”, rekla sam:
— Ne.
Kad je pitala mogu li Brigitinoj prijateljici dati moj stari aparat za kavu, rekla sam:
— Ne.
Kad je prigovorila da sam postala škrtica, nisam se branila.
Samo sam držala svoje stvari zaključane.
I tada se dogodilo nešto vrlo jednostavno.
Kad više nije mogla poklanjati moje stvari, počela je gledati po Josipovim policama.
Prvo su nestale dvije nove košulje.
Josip ih je dobio od tvrtke nakon poslovnog događaja.
Nije ih posebno volio.
Kad je pitao gdje su, Đurđica je rekla:
— Dala sam ih Ivanu. Njemu trebaju za posao.
Josip je slegnuo ramenima.
— Dobro.
Pogledao me.
Kao da želi dokazati da je dosljedan.
Nisam rekla ništa.
Tjedan kasnije nestale su bežične slušalice koje je dobio uz novi mobitel.
— Mama?
— Dala sam ih Marku. Ide na fakultet.
Josip je otvorio usta.
Onda me pogledao.
Ja sam pila kavu.
— Dobro — rekao je napokon.
Nije zvučao jednako uvjereno.
Treći put bio je njegov novi zimski prsluk.
Platio ga je gotovo dvjesto eura.
Još je imao etiketu.
Kupio ga je na sniženju u lipnju.
U listopadu ga nije našao.
— Mama, gdje mi je crni prsluk?
Đurđica je iz dnevnog rekla:
— Kod Stipe.
— Kojeg Stipe?
— Od tetke Marije. Ide čovjek na teren, treba mu.
Josip je došao u kuhinju.
— Jesi čula?
— Jesam.
— Dala je moj prsluk.
— Vidim.
— Novi.
— Možeš kupiti drugi.
Pogledao me.
Odmah je znao.
— Nemoj.
— Što?
— Nemoj mi vraćati moje riječi.
— Nisam ništa rekla.
— Rekla si dovoljno.
Ja sam nastavila rezati papriku.
Kasnije je ipak nazvao Stipu.
Nije tražio prsluk natrag.
Samo je rekao majci:
— Molim te, ubuduće pitaj.
Ona je odmahnula rukom.
— Ti ćeš sad kao Valentina?
I tema je završila.
Mislila sam da je možda napokon shvatio barem malo.
Nije.
Sve dok nije nestao sat.
Mehanički sat koji mu je pokojni otac dao za trideseti rođendan.
Nije bio luksuz od deset tisuća eura.
Bio je Longines koji je njegov otac godinama štedio da mu kupi.
Josip ga je nosio samo na svadbama, krštenjima i važnim sastancima.
Inače je stajao u kutiji u ladici njegova noćnog ormarića.
Jednog petka spremali smo se za vjenčanje njegova kolege.
Josip je izašao iz spavaće s otvorenom praznom kutijom.
— Valentina.
Odmah sam po glasu znala.
— Što?
— Jesi ti pomaknula moj sat?
— Nisam.
— Sigurno?
— Da.
Otvorio je ladice.
Ormar.
Komodu.
Na kraju je otišao do Đurđičine sobe.
— Mama?
— Što?
— Gdje mi je tatin sat?
Tišina.
Došla sam do hodnika.
Đurđica je sjedila na krevetu i slagala rublje.
— Koji sat?
— Onaj koji mi je tata poklonio.
— Aha.
Josip je problijedio.
— Što „aha”?
— Dala sam ga Kristijanu za krizmu.
Nisam se pomaknula.
Josip također nije.
— Što si napravila?
Đurđica je podigla pogled.
— Pa stoji ti godinama. Kristijan je moj kumče, lijepo je da dobije pravi sat.
— To je bio tatin poklon meni.
— Pa tvoj tata je i njegov pokojni ujak.
— Mama.
Glas mu je postao tih.
— Koliko puta si me pitala?
— Nemoj sad raditi scenu.
Josip je zatvorio oči.
Đurđica je već postajala uvrijeđena.
— Dječak će pamtiti taj dar cijeli život. Ti ga nosiš dva puta godišnje.
Josip se okrenuo prema meni.
Ne znam što je očekivao vidjeti.
Sažaljenje?
Likovanje?
Nisam mu dala ni jedno.
Samo sam rekla:
— Možeš si kupiti drugi.
osip je stajao u hodniku kao da ga je netko polio ledenom vodom. Njegovo lice, koje je uvijek pronalazilo najlakši put za izbjegavanje sukoba, sada je bilo blijedo i potpuno zgrčeno.
„Valentina,“ izgovorio je moje ime muklim glasom, ali nije zvučao kao prijekor. Zvučao je kao čovjek koji je upravo shvatio da stoji nad vlastitom provalijom koju je sam godinama ignorirao.
Nisam dodala ni riječ. Okrenula sam se i vratila u dnevni boravak. Više nije bilo potrebno da ja budem loš policajac. Cijena „mira u kući“ upravo je ispostavljena onome tko ju je toliko dugo odbijao platiti.
U hodniku je zavladala tišina teška poput olova. A onda je puklo.
„Zovi ga,“ rekao je Josip.
Đurđica se uspravila na krevetu, ruku prekriženih preko prsa. „Koga da zovem?“
„Zovi Kristijanove roditelje. Odmah. I reci im da ti vrate sat.“
„Ne pada mi na pamet!“ povisila je glas, naviknuta da njezina indignacija automatski gasi svaku raspravu. „Darovanom se ne gleda u zube! Neću se sramotiti pred vlastitom sestrom!“
„Sramotit ćeš se?“ Josipov glas je vibrirao od bijesa kakav kod njega nikada nisam čula. „Uzela si jedinu uspomenu koju imam na mrtvog oca i poklonila je tuđem djetetu bez da si me uopće pitala! Zovi ih, mama. Ili ću ih ja sad nazvati i reći im da si im poklonila ukradenu stvar.“
Đurđičino lice promijenilo je boju. Shvatila je da ovog puta ne vrijede njezine floskule o širokoj ruci i škrtosti. Njezin sin više nije bio onaj popustljivi čovjek koji zatvara oči na sve.
„Ti… ti bi mene nazvao kradljivicom pred obitelji?“ promucala je.
„Ti si upravo to i napravila!“ viknuo je Josip, izgubivši svu kontrolu. „I nije samo sat! Mjesecima uzimaš iz ovog stana kao da je tvoje skladište! Valentini si uzimala dok se nisi zaključala, sad kradeš moje! Uzela si moje košulje, moje slušalice, moj prsluk… a sad i sat moga oca! Zovi ih!“
Gledala sam iz boravka kako Đurđica, drhtavih ruku i spuštenog pogleda, uzima mobitel. Nazvala je sestru. Bilo je mučno slušati. Mucala je, pokušavala objasniti da je došlo do „zabune“, da to nije bio onaj sat koji je planirala dati, da je Josip „nešto osjetljiv“. S druge strane slušalice čuo se neugodan tajac, a onda hladan pristanak. Sat će biti vraćen.
Josip joj je uzeo mobitel iz ruke čim je razgovor završio.
„Kad sat sutra bude ovdje,“ rekao je ledeno, „počinješ pakirati svoje stvari.“
Đurđica je zatreptala, kao da nije dobro čula. „Što?“
„Seliš se. Tvoj stari stan u Petrinji si prodala, s tim novcima možeš unajmiti nešto manje za sebe. Ovdje više ne možeš živjeti.“
„Tjeraš vlastitu majku na cestu zbog jednog sata?!“ briznula je u plač, pokušavajući odigrati kartu na koju je uvijek dobivala.
„Ne tjeraš se zbog sata,“ odgovorio je Josip s nevjerojatnom mirnoćom, onom koja dolazi tek kada čovjeku konačno pukne film. „Seliš se zato što u ovoj kući nemaš nimalo poštovanja ni prema meni, ni prema mojoj ženi. Sama si rekla, živiš ovdje ‘privremeno’. To privremeno je upravo isteklo.“
Zatvorio je vrata njezine sobe i došao u dnevni boravak. Sjeo je na kauč pokraj mene i zario lice u dlanove. Disao je teško, kao da je upravo pretrčao maraton.
Sjedili smo tako u tišini nekoliko minuta. Nije bilo likovanja s moje strane. Nije mi bilo drago što ga boli, ali znala sam da je ovaj trenutak bio neizbježan.
Polako je podigao glavu i pogledao me. Oči su mu bile crvene.
„Oprosti mi,“ rekao je tiho. „Oprosti mi što te nisam slušao. Što sam mislio da pretjeruješ. Nisam shvaćao… nisam htio shvatiti koliko je ponižavajuće kad ti netko gazi po onome što je tvoje, a tvoj vlastiti partner stoji sa strane i govori ti da šutiš.“
„Znam,“ odgovorila sam jednostavno.
„Jesam li…“ zastao je, tražeći prave riječi. „Jesam li zauvijek sve uništio?“
Pogledala sam ga. Njegova spremnost da napokon povuče granicu bila je dovoljna da mi pokaže da još uvijek ima nade za nas. Da nije stao na moju, ili barem na svoju stranu, to bi bio kraj. Ali napokon je otvorio oči.
Naslonila sam glavu na njegovo rame.
„Nisi. Ali sutra ujutro idemo kupiti još jedan ormarić s bravom. Za tvoje stvari. Dok tvoja mama ne iseli.“
Prvi put nakon dugo vremena, Josip se uspio nasmijati, iako je to bio gorak, iscrpljen osmijeh.
Sat je vraćen sljedećeg jutra. Đurđica se iselila dva tjedna kasnije, u mali unajmljeni stan na drugom kraju grada. Odnos je bio trajno narušen, obiteljska okupljanja postala su rijetka i napeta, ali u našem trosobnom stanu u Sisku napokon je zavladao stvarni mir. Onaj koji ne košta 165 eura.
