“Nećeš ti nikud, Lejla. Djeca ostaju ovdje.”
Damir je stajao na vratima kuhinje, bos pred hladnim pločicama, s onim pogledom koji sam naučila prepoznati prije nego što bi išta napravio. Pogled koji kaže da je dovoljno jedna pogrešna riječ, jedan krivi pokret, pa da će šalica završiti u zidu ili njegova ruka na mom licu.
Iza mene je Emina tiho plakala. Imala je šest godina i već je znala plakati bez glasa. Harun, tek napunio četiri, držao se za rub moje majice i šaptao: “Mama, hoćemo li kod nane?”
Tada sam prvi put rekla ono što sam godinama gutala.
“Ne ostaju ovdje. Idemo.”
Damir se nasmijao, kratko i ružno. Prišao mi je tako blizu da sam osjetila miris cigareta i rakije koju je popio kod susjeda.
“S čim ćeš ti? S onih svojih osamsto maraka? Ma daj, ne glumi žrtvu. Bez mene ne možeš ni račun platiti.”
Nije znao da sam već tri tjedna skrivala novac. Po dvadeset maraka od čišćenja kod jedne žene u zgradi, nešto sitno od peglanja susjedinoj kćeri. Držala sam ga u staroj kutiji od kreme, iza dječjih zimskih kapa.
Te noći nisam čekala da zaspi. Čekala sam da ode do kladionice, kao i svake subote. Spakirala sam dvije majice za djecu, njihove zdravstvene iskaznice, punjač i album s nekoliko fotografija. Nisam uzela skoro ništa svoje. Kad bježiš, shvatiš koliko malo čovjeku stvarno treba. Samo da djeca imaju jaknu i da znaš kamo ideš.
Kod mojih roditelja u Zenici stigli smo pred zoru. Kiša je padala gusto, a Harun je spavao meni na ramenu. Emina je vukla mali ruksak koji joj je stalno klizio s ramena. Gledala je u prozore kuće u kojoj sam odrasla, u žuto svjetlo iz dnevne sobe, i rekla: “Nana će nam napraviti čaj, je l’ da?”
Pokucala sam.
Otvorila je mama, Rada. Kad me vidjela mokru, raščupanu, s djecom kraj nogu, prvo je stavila ruku na usta. Mislila sam da će me zagrliti. Samo sam čekala taj zagrljaj, makar na sekundu.
Ali iza nje se pojavio otac, Mladen, u pidžami i prsluku.
“Što je sad?” pitao je.
“Pobjegla sam od Damira”, rekla sam. Glas mi je podrhtavao. “Samo da ostanemo nekoliko dana. Dok ne smislim što dalje.”
Mama je pogledala prema ulici, kao da će susjedi kroz mrak vidjeti našu sramotu. Otac je šutio nekoliko trenutaka, a onda je promrmljao:
“Lejla, to je tvoj muž. Muž i žena se posvađaju. Ne uvlači nas u to.”
Nisam ga odmah razumjela.
“Tata, udario me. Pred djecom. Emina se sakrila ispod stola. Ne mogu se vratiti.”
Mama je tiho rekla: “Možda si ga naljutila, znaš kakav je kad popije…”
Ta rečenica me presjekla jače nego Damirov dlan. Moja mama. Žena koja me učila da se ne vraćam kući sama kasno navečer, koja je provjeravala jesam li ponijela kišobran. Sad mi je govorila da sam možda ja kriva.
Otac je otvorio vrata malo šire, ali ne da uđemo.
“Ne možemo vas primiti. Nemamo mi prostora, a Damir će doći ovdje praviti belaj. Idi kod njega kad se ohladi. Zbog djece.”
Emina je stajala iza mene i pitala: “Dedo, nećemo kod tebe?”
On joj nije odgovorio.
Vrata su se zatvorila. Ne treskom. Polako. To je možda bilo i gore.
Stajala sam na njihovom pragu s dvoje djece i torbom koja je postajala sve teža. Nisam plakala dok nismo sjeli na klupu kod autobusnog stajališta. Tada mi je Harun stavio svoju malu ruku na obraz i rekao: “Mama, nemoj. Ja ću biti dobar.”
Tu sam se raspala.
Nazvala sam Marinu, prijateljicu iz srednje škole. Nismo se ni čule kako treba godinama. Kad se javila, nisam mogla izgovoriti cijelu rečenicu.
“Marina… ja nemam gdje s djecom.”
Nije me ništa pitala preko telefona. Samo je rekla: “Pošalji lokaciju. Dolazim. I nemoj se micati.”
Ona i njezin muž Jasmin živjeli su u malom dvosobnom stanu. Već su imali sina, a stan je bio pun igračaka, suđa koje se sušilo na krpi i odjeće preko radijatora. Ipak, napravili su nam mjesto. Djeca su spavala na madracu u dnevnoj sobi, a ja na kauču kraj njih, budna skoro svaku noć.
Damir je slao poruke. Prvo molbe. “Vrati se, promijenit ću se.” Onda prijetnje. “Znam gdje su djeca.” Pa opet suze i glasovne poruke u kojima je plakao. Jednog dana me nazvao i rekao: “Ti si mi uništila život.”
Gledala sam Eminu kako u snu stišće plišanog zeca i pomislila: Ne. Ti si uništavao naš život dugo, samo ja više neću šutjeti.
Prijavila sam nasilje. Ruke su mi se tresle dok sam davala izjavu. Bilo me stid, iako nisam imala zašto. Stidjela sam se modrice, stidjela sam se što nisam ranije otišla, stidjela sam se što su djeca sve gledala. Policajka Sanja samo me pogledala i rekla: “Niste vi krivi što ste preživjeli.”
Te riječi nosim i danas.
Radila sam sve što sam mogla. Ujutro sam čistila ordinaciju prije nego što bi djeca krenula u vrtić. Popodne sam posluživala u pekari. Vikendom sam prala stepeništa u dvije zgrade. Nekad bih navečer došla Marini, skinula cipele i vidjela krvave žuljeve na petama. Nisam imala snage ni jesti.
Ali kad bih čula da se Emina smije dok joj Jasmin pomaže oko zadaće, znala sam zašto ustajem u pet ujutro.
Nakon sedam mjeseci pronašla sam mali stan na četvrtom katu bez lifta. Zidovi su bili vlažni oko prozora, kuhinja jedva veća od ormara, a stanarina previsoka za ono što sam zarađivala. Ipak, kad sam dobila ključeve, plakala sam nasred prazne sobe.
Emina je utrčala unutra, raširila ruke i viknula: “Mama, ovo je naše? Stvarno naše?”
“Naše je”, rekla sam.
Prvu večer jeli smo paštetu, kruh i jogurt na podu jer još nismo imali stol. Harun je zaspao naslonjen na moje krilo. Emina je zalijepila crtež na hladnjak magnetom koji nam je Marina donijela. Nacrtala je kuću, mene, sebe i brata. Iznad nas je bilo veliko žuto sunce.
Nije nacrtala Damira.
Moji roditelji su se javili tek mjesecima kasnije. Mama je rekla da joj nedostajemo. Otac je pitao jesam li “riješila to s mužem”. Nisam vikala. Samo sam im rekla da su oni riješili nešto u meni one noći kad su zatvorili vrata.
Oprost možda jednom dođe. Ali zaborav ne mora. Djeca danas spavaju mirnije, a ja učim da sigurnost nije luksuz nego pravo.
Ponekad se pitam koliko žena stoji pred nečijim vratima, s torbom u ruci, čekajući da joj netko kaže: uđi, sigurna si. Zar je zaista tako teško biti taj netko?
