Mejra je pognula glavu. Nije htjela praviti scenu na dan sinovljeve sreće. Polako se okrenula i krenula prema stolu kod kuhinjskih vrata, stežući u rukama malu drvenu kutiju i platnenu torbu.
U tom trenutku, muzika je naglo stala.
Mlada Amina primijetila je metež i primakla se rubu podijuma. Njen pogled pratio je staricu u iznošenim cipelama. Dok je Mejra pružala ruku da odloži torbu na stolicu, njeni dlanovi su došli pod snop snažnih reflektora koji su osvjetljavali salu.
Amina je u trenu ugledala te ruke – duboko ispucale, s grubim žuljevima i ožiljcima od teškog rada, ali ruke na kojima su i dalje stajali tragovi pažljivog, preciznog veza. Istog trena se sjetila starih fotografija i priča koje joj je baka pričala o ženi koja joj je spasila život tokom rata, ženi čije su ruke imale isti, unikatni znak prepoznavanja i koja joj je poklonila prvi ručno izvezeni rupčić s inicijalima njene porodice.
Amina je pustila ruku zbunjenog Emira, skinula cipele s visokom petom i potrčala preko cijele sale direktno prema starici.
„Stani, majko!“ povikala je Amina glasno, uzimajući Mejra za njene drhtave, izmučene ruke i ljubeći ih pred zapanjenim gostima.
Emir je zanijemio, gledajući u nevjerici kako njegova nevjesta, kćerka utjecajnog milionera, grli ženu koju je on upravo pokušao sakriti od očiju javnosti.
Amina se okrenula prema gostima, a zatim pogledala u blijedog Emira: „Ovo je žena čije ruke su hranile pola ovog kraja i zahvaljujući čijoj dobroti ja danas uopće postojim. Ako ona ne sjedi za ovim stolom, onda tu ne pripadamo ni ti
ni ja.“
