“Imam 53 godine, a suprug 60. Kad smo započeli vezu, on je bio taj koji je znao zaboravljati, dok sam ja pamtila sve. Stariji je i uvijek sam bila svjesna da će možda doći dan kada ću se morati brinuti za njega, što se podrazumijevalo bez pogovora”, započela je pismo žena koja se obratila životnoj savjetnici The Guardiana.
No, život se nije posložio kako je zamišljala. “Suprug je još prilično zdrav, dok ja osjećam prve znakove primjetnog kognitivnog pada, kao što su zaboravljivost, poteškoće s multitaskingom, kao i sve slabija fizička pokretljivost. Još nisam bila liječniku u vezi s tim. U svemu tome, najviše žalosti što suprug nije pretjerano brižan čovjek i ne znam hoće li mu biti stalo da se brine za mene ako onemoćam ili počnem zaboravljati. Želim se osjećati voljeno, ali nije tako. Plaši me budućnost”, opisala je nesretna 53-godišnjakinja.
Ne uspori korak ni govor
Posljednjih je godina, piše, imala raznih zdravstvenih problema pa danas ipak više brine o sebi. “I suprug mi često daje savjete o težini i zdravlju, ali ne uspori korak ni razgovor kada mi postane naporno pratiti ga. Danas smo išli u kino s djecom, obiteljski. Ja sam rezervirala karte, platila i vozila, no suprug i djeca odjurili su naprijed, a ja ih nisam mogla stići. Željela sam da budemo zajedno, ali ostala sam iza. Taj osjećaj bio je poput metafore našeg života.”
“Ono što zaista želim da mi suprug kaže je da ne trebam brinuti, da ćemo se skrbiti jedno o drugome. Ali jednostavno ne vjerujem da je sposoban za to”, zaključuje pismo puno strepnje.
Prvo liječniku, potom razgovor kod kuće
Životna savjetnica Annalisa Barbieri odgovara joj: “Vaše je pismo jedno od najtužnijih koje sam pročitala. Ne zato što nema nade, već zato što bi se taj jaz između vas i vaše obitelji mogao premostiti razgovorom. Ali znam da za to treba hrabrosti. I molim vas, otiđite liječniku. Pregled bi mogao umiriti vaše strahove ili vam barem dati konkretne odgovore koje biste mogli podijeliti s obitelji. Toliko je žena vaših godina koje su život provele brinući se o drugima i iscrpile se ne zato što nisu dovoljno dobre, nego zato što su sposobne. Brinite još više o sebi.”
“Tko se brinuo o vama dok ste odrastali? Čini se da ste još tada naučili biti ona koja brine za sve i koja uvijek mora izdržati. Kroz cijeli život nosili ste ulogu snažne, fizički sposobne skrbnice. Od samog početka veze sa suprugom preuzeli ste odgovornost za to tko, što i kada u obitelji nešto treba. U tome nema ničega lošeg jer mnogi nalaze veliko ispunjenje u skrbi za druge, no postavlja se pitanje: tko se brinuo o vama dok ste bili dijete? Možda ste naučili da uvijek morate uspjeti i da ništa drugo jednostavno nije dopušteno. Razmislite o tome kako biste bolje razumjeli sebe.”
Komunicirajte želje i potrebe
“Ne mislim da vaš suprug i djeca ne mare, naposljetku, cijeli život ste im pokazivali kako se stvari rješavaju, ali vrlo je vjerojatno da uopće nemaju pojma kako se vi osjećate. Vaš suprug možda u početku nije sposoban pružiti vam ono što trebate i njegov način iskazivanja brige može biti drugačiji od vašeg. To ne znači da ne želi brinuti o vama. No ako mu ne kažete što vam treba, on čak ni ne može pokušati podržati vas.”
“Tražiti nešto kad nismo sigurni hoćemo li to dobiti može biti zastrašujuće, ali i stanje u kojem se trenutno nalazite jest teško. Znam, to je još jedna stvar koju morate pokrenuti sami (kako bi bilo lijepo kad bi naše obitelji bile telepati!), ali odlazak liječniku, a potom jasna i realna komunikacija o vašim potrebama, najbolji su način da im pomognete da vas stvarno podrže”, zaključne su riječi životne savjetnice.
Slažete li se s odgovorom? Možete li se u svemu osloniti na supružnika?
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!
