Prvi put sjedam u auto s dečkom s kojim sam počela izlaziti, a on mi, uz osmijeh, kaže: „Pazi kako sjedaš, nije ti ovo Clio“, aludirajući na to da ja vozim Clio, a on BMW. Nasmijala sam se, misleći da se samo šali.
Kad me pokupio kod kuće, raspitivao se čime se moji roditelji bave i ko vozi auto koji je vidio u dvorištu – i to sam još nekako ignorisala.
Ali kad smo u gradu sreli njegove prijatelje i on izjavi da mi laska što on vozi BMW i da sam zbog toga „poletjela“, već mi je bilo jasno na čemu sam.
Rekla sam mu da ne vidim razlog da poletim zbog njegovog 16 godina starog auta, posebno kad moj otac vozi nov. Na to se ozbiljno uvrijedio.
Nakon prekida, širi priče da sam razmažena sponzoruša koja se smatra boljom jer mi je tata bogat. A ja? Samo mogu reći – spasila sam se na vrijeme.
Kad auto postane test ličnosti
Postoji jedan nepisani test koji se u vezama sve češće ponavlja — test marke i godišta automobila. Ne zvuči ozbiljno, zar ne? Ali iza komentara poput „nije ti ovo Clio“ ili „laska joj što vozim BMW“ često se krije mnogo više od šale. To je ogledalo kompleksa, nesigurnosti i pokušaja da se lična vrijednost izgradi na osnovu imovine, a ne karaktera.
Nažalost, neki ljudi auto doživljavaju kao statusni simbol koji bi trebao impresionirati i obavezati onog drugog da se time zadivi. Ako nisi impresioniran(a) – slijedi vrijeđanje, etikete i priče u kojima si odjednom „razmažen(a)“, „sponzoruša“ ili neko „ko misli da je bolji“.
Ono što mnogi zaboravljaju jeste da samopouzdanje ne dolazi iz limenke na četiri točka, već iz ponašanja, komunikacije i međusobnog poštovanja. Auto može biti luksuzan, ali ako voziš aroganciju, nikome nisi privlačan.
Zato, ako vam neko pokušava prodati svoje samopouzdanje kroz brend automobila, dok vam istovremeno suptilno (ili otvoreno) spušta zbog vašeg porijekla, posla vaših roditelja ili auta u vašem dvorištu — slobodno izađite. Ne iz auta, nego iz te priče. I to bez osjećaja krivice.
Jer na kraju dana, najvažnije je ko vozi emocije, ne vozilo.
