“Da sam se rodio kao žena, sigurno bih postao prostitutka. Budući da sam se rodio kao muškarac, stalno sam žudio za ženama…”
– tako stari pokvarenjak pojašnjava svoju, uz alkohol i književnost, najomiljeniju fascinaciju i opsesiju.
Zacijelo je stoga svoj treći (i najduži) roman nazvao njemu najlogičnije na svijetu: “Žene”
Radeći na ženama i Ženama, Bukowski je već bio pisac na glasu, tako da sad piše još slobodnije, sasvim neopterećen uzusima, formom, bilo čime…
Honorari koje dobiva za javna čitanja – čija je prvenstvena namjena bila da napune frižider pićem – omogućavali su mu financijsku neovisnost, a cijelo čudo žena poticalo čilost i kreativnost.
Po svoj prilici, bile su više fascinirane njegovim djelom nego tijelom, jer “stokilaš, stalno izgubljen i zbunjen, kratkih nogu, s trupom kao u majmuna, prsat, bez vrata, prevelike glave, mutnih očiju, nepočešljane kose…”, kako sam sebe opisuje, baš i nije neki lik za kojim bi žene umirale.
No “život čudne knjige piše”, što bi rekao pjesnik, a naš je junak za ovu priliku izdvojio tek dvadesetak dojmljivijih iz mnoštva svojih prijateljica s kojima se družio i ružio.
Potpuno autentičan, gotovo jedinstven u svom žanru, Bukowski živi, pije i piše na vrlo osoban način; bez mnogo brige ili uzbuđenja prihvaća događaje, piće, žene, a ne poklanja previše pažnje ni sebi niti drugima.
“Ja sam sklon sve samim pogrešnim stvarima: volim piti, lijen sam, nemam Boga, političkog stava, ideja, ideala… imam alkoholičarski nos, majmunska usta i onaj glupi, zadovoljni smiješak smiješnog bića svjesnog da ima sreće u životu a pita se zašto.”
