Oglasi – Advertisement
Kada odnos počne gubiti bliskost, mnogi prvo pokušavaju pronaći način da partnera zadrže, promijene sebe ili postanu osoba koju druga strana navodno više neće poželjeti napustiti. Psiholog Mihail Labkovski, čije savjete o ljubavi i samopoštovanju često prenose regionalni mediji, pažnju međutim usmjerava na sasvim drugo pitanje: može li osoba sačuvati vlastito dostojanstvo, granice i osjećaj vrijednosti čak i onda kada brak više ne izgleda sigurno.
Prema tekstu koji je 9. augusta 2026. objavila „Žena.rs“, Labkovskijeva poruka ne svodi se na obećanje da će određeno ponašanje spriječiti partnera da ode. Naprotiv, naglasak je na tome da osoba koja ima zdravo samopoštovanje ne bi trebala cijeli život organizovati oko straha od napuštanja. Ako svaka odluka, promjena izgleda ili način komunikacije imaju samo jedan cilj – da se partner zadrži po svaku cijenu – odnos lako prestaje biti prostor sigurnosti i postaje izvor neprekidne nesigurnosti.
Sadržaj se nastavlja nakon oglasa
Krize u odnosima pritom rijetko nastaju iz jednog jedinog razloga. Nezadovoljstvo se može skupljati mjesecima ili godinama kroz neriješene sukobe, različita očekivanja, gubitak bliskosti, finansijske probleme, nevjeru, nasilje, neusklađene životne planove ili jednostavno osjećaj da dvije osobe više ne žele isti život. Upravo zato nije korisno brak objašnjavati jednostavnim formulama prema kojima jedna strana uvijek želi uzbuđenje, a druga samo sigurnost.
Pokušaj da se partner zadrži po svaku cijenu može postati novi problem
Kada partner najavi odlazak ili se emocionalno udalji, osoba koja ostaje često počinje analizirati samu sebe. Preispituju se izgled, godine, karakter, način razgovora, seksualna privlačnost i gotovo svaki detalj svakodnevnog života. Tada se lako razvija uvjerenje da bi se odnos spasio samo kada bi jedna osoba postala dovoljno lijepa, mirna, zanimljiva ili prilagodljiva.
Prema regionalnim izvorima koji prenose Labkovskog, upravo je takva polazna tačka problematična. Nijedan izgled, način ponašanja niti stalno ugađanje ne mogu dati garanciju da druga osoba nikada neće odlučiti otići. Mnogo je važnije procijeniti da li odnos još uvijek počiva na uzajamnom poštovanju i može li svaki partner unutar njega zadržati vlastiti identitet.
Jedna od ideja koje se u njegovim savjetima često izdvajaju odnosi se na svakodnevno prigovaranje. Odnos u kojem se skoro svaki razgovor završava kritikom, prebacivanjem ili omalovažavanjem postaje težak za obje strane. Ipak, takvu poruku ne treba pojednostaviti u tvrdnju da žena treba šutjeti ili prihvatiti ono što joj smeta kako bi sačuvala mir.
POZADINA DOGAĐAJA
Popularni psihološki savjeti često se prenose kroz kratke formule koje zvuče kao univerzalna pravila. U ovom slučaju šira poruka nije da žena treba izbjegavati svaki sukob, nego da stalna negativna komunikacija i istovremeno odricanje od vlastitih granica mogu dodatno narušiti odnos koji je već u krizi.
Postoji velika razlika između razgovora o stvarnom problemu i kontinuiranog ponižavanja partnera. Rečenica kojom neko jasno kaže šta mu smeta nije isto što i vrijeđanje, ismijavanje ili kažnjavanje šutnjom. Zdrava komunikacija ne podrazumijeva odsustvo konflikta, nego mogućnost da se neslaganje izgovori bez rušenja dostojanstva druge osobe.
Jednako je važno da partner koji sluša nezadovoljstvo ne doživljava svaki problem kao lični napad. Ako se svaki pokušaj razgovora završava povlačenjem, prijetnjom prekidom ili protunapadom, ni pažljivo birane riječi ne mogu same riješiti problem. Veza je odnos dvije osobe, pa ni odgovornost za njeno funkcionisanje ne može biti prebačena samo na jednu stranu.
Kompromis nije isto što i stalno odricanje od sebe
Jedan od najviše raspravljanih dijelova Labkovskijevih stavova jeste ideja da osoba koja poštuje sebe ne treba neprestano pristajati na kompromise samo kako bi sačuvala vezu. Prema tekstu „Žene.rs“, njegova poruka usmjerena je na ženu koja živi u skladu sa vlastitim željama i ne prilagođava svaki aspekt života drugoj osobi.
Takvu ideju, međutim, nije korisno shvatiti doslovno kao tvrdnju da u partnerskom odnosu nikada ne treba popustiti. Zajednički život svakodnevno podrazumijeva dogovore o vremenu, poslu, finansijama, roditeljstvu, kućnim obavezama i desetinama drugih pitanja. Bez fleksibilnosti bi i vrlo stabilan odnos teško funkcionisao.
Ključna razlika je između uzajamnog dogovora i obrasca u kojem uvijek ista osoba odustaje od vlastitih potreba. Ako jedan partner popušta zato što se iskreno slaže da je neko rješenje praktičnije, to je dio normalnog odnosa. Ako popušta zato što se plaši da će biti ostavljen čim izrazi svoje mišljenje, tada kompromis postaje znak neravnoteže.
VAŽAN TRENUTAK
Najkorisnije tumačenje Labkovskijeve ideje jeste da kompromis ne bi smio značiti stalno odricanje od dostojanstva, ličnih granica i temeljnih životnih vrijednosti. Kada jedna osoba neprestano popušta samo iz straha da partner ne ode, odnos više nije ravnopravan.
Upravo se na tom mjestu pojavljuje pojam samostalnosti. Osoba ne bi trebala izgubiti prijatelje, interese, posao, finansijsku sigurnost ili sve druge dijelove svog identiteta samo zato što je u vezi. Partnerstvo može zauzimati izuzetno važno mjesto u životu, ali ne bi trebalo postati jedini izvor osjećaja vrijednosti.
Takva nezavisnost ne znači emocionalnu hladnoću niti odbijanje bliskosti. Ona prije podrazumijeva svijest da osoba postoji i izvan odnosa i da jedan partner ne treba imati potpunu kontrolu nad njenim raspoloženjem, odlukama i samopouzdanjem. Upravo to može biti posebno važno kada brak prolazi kroz period ozbiljne neizvjesnosti.
Samopoštovanje ne može garantovati brak, ali mijenja način na koji se kriza doživljava
Treća važna ideja vezana je upravo za odnos prema sebi. Labkovski u javno prenošenim savjetima ističe da žena koja cijeni sebe ne prebacuje potpunu odgovornost za vlastito zadovoljstvo na partnera, ne traži stalnu vanjsku potvrdu i ne pokušava održavati vezu samo zato što je sama pomisao na samoću zastrašuje.
Voljeti sebe u tom smislu ne znači vjerovati da su vlastite potrebe uvijek važnije od tuđih. Radi se o tome da se lična vrijednost ne gradi isključivo na partnerovoj pažnji, pohvalama ili želji. Tokom bračne krize upravo taj osjećaj lako oslabi, pa se osoba počinje porediti s drugima, mijenjati izgled ili zanemarivati vlastite potrebe pokušavajući ponovo postati dovoljno poželjna.
Prema domaćim izvorima, Labkovski finansijsku i emocionalnu samostalnost povezuje sa zdravijim osjećajem vlastite vrijednosti. Međutim, ni takva samostalnost ne može spriječiti svaki prekid. Ona prije znači da odlazak partnera, koliko god bio bolan, ne mora automatski srušiti čitav identitet osobe koja ostaje.
ŠIRA SLIKA
Popularni savjet može biti koristan kao podsticaj za razmišljanje, ali ga ne treba pretvarati u pravilo prema kojem je osoba sama kriva ako partner ipak ode. Odluka druge osobe ne može se potpuno kontrolisati izgledom, ponašanjem, samopouzdanjem ili bilo kojim unaprijed pripremljenim „receptom“.
Zbog toga je važno razlikovati popularnu psihološku poruku od univerzalnog naučnog pravila. Formulacije prema kojima muškarci navodno ne napuštaju žene koje rade određene stvari zvuče privlačno jer nude jednostavno objašnjenje za složen problem. U stvarnosti nijedan skup osobina ne može osigurati trajanje veze ako među partnerima više nema želje da zajedno rješavaju probleme.
Kako se navodi u tekstu „Žene.rs“, postoje odnosi koji su došli do tačke u kojoj ih više ne mogu spasiti ni promjena izgleda ni nekoliko novih pravila ponašanja. Takva napomena može biti posebno važna ljudima koji nakon prekida počinju svaki događaj iz prošlosti tumačiti kao dokaz vlastitog neuspjeha. Kraj veze ne znači automatski da osoba nije bila dovoljno lijepa, pažljiva, zanimljiva ili emocionalno zrela.
Najvažnije pitanje nije kako nekoga zadržati, nego kakav odnos vrijedi čuvati
Regionalni portali koji su ranije prenosili slične Labkovskijeve poruke izdvajali su i stav da osoba sa samopoštovanjem ne traži odobrenje za svaki izbor, ne uspoređuje se stalno s drugima i ne ulazi niti ostaje u braku samo zato što vjeruje da je brak sam po sebi dokaz lične vrijednosti. Takva perspektiva posebno je značajna kada odnos već duže vrijeme prolazi kroz ozbiljnu krizu.
Umjesto pitanja šta učiniti da partner „nikada ne ode“, korisnije je razmotriti pruža li postojeći odnos poštovanje, sigurnost i dovoljno prostora da obje osobe ostanu ono što jesu. Sam strah od samoće nije dovoljan razlog da se prihvataju ponižavanje, kontrola, dugotrajna emocionalna udaljenost ili odricanje od vlastitih potreba.
Samopoštovanje pritom ne popravlja brak automatski i ne rješava probleme umjesto partnera. Njegova vrijednost više se vidi u tome što osobi pomaže da jasnije prepozna vlastite granice i razlikuje probleme na kojima obje strane žele raditi od odnosa u kojem samo jedna osoba neprestano pokušava spriječiti kraj.
Zdrav odnos zato mnogo više zavisi od uzajamnog poštovanja, iskrene komunikacije, kompatibilnih vrijednosti i spremnosti obje strane da učestvuju u rješavanju problema nego od nekoliko trikova ponašanja. Niko ne može biti dovoljno „pravilan“ da garantuje tuđu odluku, niti bi jedna osoba trebala preuzeti kompletnu odgovornost za opstanak zajednice koju čine dvoje ljudi.
Labkovskijev naglasak na samostalnosti i odnosu prema sebi zato je najkorisnije razumjeti kao podsjetnik da ljubav prema partneru ne mora uključivati odricanje od vlastitog identiteta. Najveća vrijednost samopoštovanja nije u obećanju da vas niko nikada neće napustiti, nego u sposobnosti da ni tokom najteže bračne krize ne izgubite sebe pokušavajući po svaku cijenu zadržati nekoga drugog.
