„Samo mi reci da se šališ, Petra.“
Marko je stajao nasred našeg malog podstanarskog dnevnog boravka, s rukama na bokovima, dok sam ja držala bijelu vjenčanicu ispred sebe. Još je bila u originalnoj prozirnoj vrećici. Mirisala je na omekšivač, čisto, gotovo novo.
„Ne šalim se. Sto deset eura s poštarinom“, rekla sam tiše nego što sam planirala.
Njegova majka Marija prva je prišla. Dva prsta je uhvatila rub čipke kao da provjerava nešto sumnjivo.
„Rabljena vjenčanica?“ pitala je. „Petra, dušo, to se ne nosi. Pa nije to jakna za tržnicu.“
Meni je u tom trenutku gorjelo lice. Ne zato što sam mislila da sam pogriješila, nego zato što su svi gledali haljinu, a nitko mene.
Pronašla sam je na Vintedu nakon tri tjedna traženja. Bila je jednostavna, bez kamenčića, bez ogromnog šlepa i bez onih krinolina u kojima žene jedva sjednu. Dugački rukavi od tanke čipke, ravan kroj, sitni gumbi na leđima. Moja veličina. Žena koja ju je prodavala poslala mi je fotografije računa, kemijskog čišćenja i čak originalnu vrećicu iz salona u Zagrebu.
Nova je koštala tisuću i osamsto eura.
Mi smo u isto vrijeme računali koliko nam još nedostaje za polog za stan. Gledali smo oglase po Velikoj Gorici, Sesvetama, čak i malo dalje, samo da pobjegnemo iz ovog najma gdje nam zimi puše kroz prozore, a gazda svaka dva mjeseca najavi da će dići stanarinu.
Meni je sto eura za haljinu bilo razumno. Više nego razumno.
„Nije stvar u novcu“, rekao je Marko i pogledao prema svojoj majci, kao da mu je trebala podrška. „Vjenčamo se jednom. Dolazi sto pedeset ljudi. Ne mogu vjerovati da želiš obući tuđu haljinu pred svima.“
„Tuđu?“ ponovila sam. „Marko, i tvoj auto je bio tuđi prije nego što si ga kupio. Kauč na kojem sjediš uzeli smo polovan od moje tetke. Ali haljina odjednom ima neki poseban princip?“
On je odmahnuo glavom.
„Nemoj izvrćati. Znaš da nije isto.“
„A što je onda? Reci mi točno.“
Nije odgovorio. Samo je šutio i gledao u pod.
Tada je došla moja mama, Nada. Pozvala sam je jer sam iskreno mislila da će se oduševiti. Kad sam kao djevojčica pričala o vjenčanju, uvijek mi je govorila da ne trebam biti kao druge cure i da ne živim za tuđe oči.
Ali čim je vidjela vrećicu, lice joj se promijenilo.
„Petra, pa ti se udaješ“, rekla je oprezno. „Ne ideš na maturalnu večer. Uzmi nešto novo, nešto svoje. Ostat će ti uspomena.“
Tu sam pukla.
„Uspomena na što, mama? Na račun koji ćemo otplaćivati pola godine? Na haljinu koja će visjeti u ormaru dok mi spavamo na tuđem kauču jer nemamo dovoljno za stan?“
Mama je sjela za stol i počela motati rub stolnjaka među prstima. Znala sam taj njen pokret. Tako radi kad misli da sam bezobrazna, ali ne želi to izgovoriti.
Marija je uzdahnula glasno.
„Ljudi pričaju, htjela ti to ili ne. Pogotovo na svadbi. Netko će prepoznati da je iz starije kolekcije, netko će pitati odakle je…“
„Neka pitaju“, rekla sam. „Reći ću istinu. Kupila sam očuvanu haljinu jer ne želim baciti novac.“
„Ali zašto moraš tako?“ Marko je podigao glas. „Kao da namjerno želiš pokazati svima da smo škrtci.“
To me presjeklo jače nego što bih priznala. Nisam ja htjela pokazati ništa. Samo sam željela biti lijepa na svoj način i ne osjećati krivnju svaki put kad pogledam fotografije s vjenčanja.
Te večeri Marko i ja gotovo da nismo pričali. On je legao okrenut prema zidu. Ja sam sjedila na podu kraj kreveta i ponovno otvorila vrećicu. Prešla sam dlanom preko rukava. Imala je jednu jedva vidljivu točkicu s unutarnje strane poruba. Ništa što krojačica ne bi riješila za pet minuta.
Gledala sam tu haljinu i odjednom sam se pitala je li problem stvarno u njoj. Ili je problem to što sam prvi put rekla: ovo želim ja.
Sutradan sam je odnijela krojačici Zdravki u kvartu. Probala sam je pred ogledalom, a ona mi je pričvrstila dvije iglice oko struka.
„Dijete, ova je kao šivana za tebe“, rekla je. „I ne slušaj svakoga. Ljudi će uvijek nešto pričati. Danas o haljini, sutra o ručku, prekosutra o tome zašto niste kupili veći stan.“
Kad sam se vratila kući, Marko je dugo gledao fotografiju koju sam mu poslala iz salona. Napisao je samo: „Lijepa si.“
Nije se ispričao. Nije rekao da sada razumije. Ali više nije spominjao butik ni novu haljinu. Mama je šutke ponudila da plati prepravke. Marija je rekla da će, kad već inzistiram, barem kupiti dobar veo.
Pristali su, ali ja sam osjetila da im nije sjelo. Ta šutnja je ostala među nama, kao kamenčić u cipeli.
Vjenčat ću se u haljini od sto deset eura, s čovjekom kojeg volim i za stan koji još nemamo. Samo se nadam da će Marko prije svadbe shvatiti da brak nije predstava za goste.
Jer ako se moj glas ne čuje oko jedne haljine, hoće li se čuti kad nam život donese puno veće odluke?
