„Nemoj mi dirati stvari!“ viknula je Lejla tako naglo da mi je žlica ispala iz ruke ravno u sudoper.
Stajala sam na vratima njezine sobe s čistim ručnicima u naručju. Nisam ni ušla. Samo sam pokucala i pitala treba li joj oprati posteljinu, jer sam primijetila da već tjedan dana spava u istoj majici.
Pogledala me kao da sam joj neprijatelj.
„Dobro“, rekla sam tiho. „Neću. Samo sam pitala.“
Zatvorila je vrata pred mojim licem. Ne jako, nije zalupila. I to je nekako bilo gore. Kao da više nije imala ni snage ljutiti se na mene.
Lejla ima petnaest godina i prije četiri mjeseca došla je živjeti kod mene i mog muža Damira. Kažem „kod mene i Damira“, a zapravo se često osjećam kao da je došla u stan u kojem svi glumimo da se ništa ozbiljno nije dogodilo.
Prije je živjela s majkom Mirelom u Zenici. Damir o tome govori malo, uvijek u istim, odsječenim rečenicama. Kaže da je Mirela „nestabilna“, da kasni s računima, da dovodi neke ljude u stan i da Lejla više nije mogla normalno učiti ni spavati. Jednu večer je nazvao Damira i rekao mu da pokupi dijete jer ona „više ne može“.
Damir je otišao po nju. Vratio se nakon šest sati s njezinim koferom, dvije vrećice odjeće i djevojčicom koja nije nikoga pogledala u oči.
Sjećam se kako je stajala u hodniku, mršava, u prevelikoj sivoj hudici. Rekla sam joj: „Ja sam ti pripremila sobu. Ako nešto ne budeš htjela, promijenit ćemo.“
Samo je klimnula.
Damir je tada rekao: „Eto, smjesti se.“ I otišao pušiti na balkon.
Od tog dana pokušavam. Ne zato što sam neka svetica, nego zato što dijete ne možeš gledati kako se raspada pred tobom i praviti se da ne vidiš. Upisala sam je u novu školu, išla s njom kupiti bilježnice, raspitivala se kod razrednice kako joj ide. Prvih dana sam joj svako jutro spremala sendvič, a onda sam shvatila da ga baca u školskom dvorištu jer joj je neugodno nositi „hranu koju joj maćeha pravi“.
Nije mi to rekla. Vidjela sam slučajno kad sam došla po nju jer je padala kiša.
Nisam joj ništa prigovorila. Samo sam sutradan ostavila novac na komodi i rekla: „Uzmi što ti odgovara u pekari.“
Ona me pogledala sumnjičavo.
„Ne moraš mi kupovati stvari“, promrmljala je.
„Ne kupujem te, Lejla. Samo ne želim da budeš gladna.“
Na trenutak joj se lice promijenilo. Kao da će nešto reći. Onda je uzela ruksak i otišla.
Najviše me, ipak, boli Damir. Njegova hladnoća nije glasna. Da jest, možda bih se znala boriti protiv nje. On jednostavno šuti. Dođe s posla, presvuče se, upali televizor i pita je jedino: „Ima li šta u školi?“
Kad ona slegne ramenima, on odmahne rukom i kaže: „Dobro.“
To je cijeli njihov razgovor.
Jedne večeri sam ga zamolila da sjedne sa mnom u kuhinji. Lejla je bila u sobi, čula se tiha glazba kroz zid. Narezala sam mu sir, otvorila sok, kao da to može omekšati ono što sam morala reći.
„Damire, ona nije dobro.“
Nije me ni pogledao. „Ko je danas dobro?“
„Nemoj tako. Dijete je došlo ovdje jer joj se život raspao. Treba joj otac.“
Tad je spustio čašu malo jače nego što je trebalo.
„A gdje je bila deset godina? Kod majke. Mirela je htjela da ona bude samo njena, neka sad Mirela rješava posljedice.“
„Lejla nije posljedica, Damire. Ona je tvoja kći.“
Dugo je šutio. Onda je prošao rukom preko lica i rekao: „Ti ne znaš kakva je Mirela bila. Okrenula je dijete protiv mene.“
„Možda jest. Ali sad je ovdje. I čeka da joj ti pokažeš da je nećeš opet pustiti.“
Ustao je od stola.
„Ti uvijek od svega napraviš dramu.“
Te riječi su me presjekle jer sam ih već čula. Kad sam rekla da smo se udaljili. Kad sam plakala jer mjesecima nismo nigdje otišli zajedno. Kad sam mu priznala da se osjećam kao cimerica koja kuha, čisti i plaća pola računa.
Uvijek drama. Uvijek ja pretjerujem.
A njegova majka Nada je posebna priča. Dolazi svake nedjelje bez najave, donese pitu ili lonac sarme i odmah počne obilaziti stan pogledom, kao inspekcija. Lejlu zagrli na silu, ona se ukoči, a Nada onda meni šapne dovoljno glasno da čujem:
„Moraš ti s njom naći zajednički jezik. Žensko je ženskom najbliže.“
Prošli put nisam izdržala.
„A njen otac?“ pitala sam.
Nada je stisnula usne. „Muškima to teže ide. Damir je osjetljiv, samo ne pokazuje.“
„Ne pokazuje ništa, Nado. To je problem.“
Ona se uvrijedila, pokupila torbu i rekla da ja „ne razumijem obiteljske odnose“. Možda ih stvarno ne razumijem. Meni je valjda bilo normalno da roditelj priđe djetetu, a ne da čeka da mu dijete prvo oprosti što ga je zanemario.
Prije dva tjedna našla sam Lejlu kako sjedi na podu kupaonice. Bilo je skoro ponoć. Svjetlo ugašeno, samo je mobitel svijetlio kraj nje. Mislila sam da joj je pozlilo.
„Lejla?“
Podigla je glavu i vidjela sam da plače bez glasa.
„Mama mi je poslala poruku“, rekla je. „Napisala je da sam je izdala jer sam otišla kod njega.“
Sjela sam na hladne pločice nasuprot nje. Nisam je dotaknula. Nisam znala smijem li.
„Ti nisi otišla od nje“, rekla sam. „Odrasli su donijeli odluke. Ti si dijete.“
Odjednom me pogledala ravno u oči.
„A on? Je li on mene htio ovdje?“
Nisam imala odgovor. I najgore je što je ona to vidjela na mom licu.
Te noći sam prvi put pokucala Damiru na vrata naše spavaće sobe i rekla mu da ne mogu više ovako. Rekla sam mu da ili će razgovarati s kćeri, potražiti pomoć, otići s njom kod psihologa ako treba, ili ću ja prestati glumiti most između njih dvoje.
„Hoćeš li me ostaviti zbog ovoga?“ pitao je.
„Ne znam“, odgovorila sam. „Ali znam da se već dugo gubim dok spašavam sve oko sebe.“
Još uvijek smo pod istim krovom. Lejla mi nekad odgovori s dvije riječi, nekad me potpuno ignorira. Jučer mi je, prvi put, ostavila šalicu u sudoperu i rekla: „Hvala za čaj.“ Sitnica, znam. Ali držala sam se za tu sitnicu cijelo jutro.
Damir je obećao da će s njom razgovarati. Čekam. Opet čekam, i to me plaši.
Koliko još žena treba nositi tuđu šutnju samo zato što se od nje očekuje da bude toplija, jača i strpljivija? I gdje je granica između pomaganja djetetu i potpunog odustajanja od sebe?
