„Marija, pa zar opet kupovne kore? Od toga se djeca ne razvijaju kako treba.“
Nada je stajala kraj štednjaka s rukama prekriženim preko pregače, a ja sam u jednoj ruci držala vrećicu iz trgovine, u drugoj mobitel na kojem je još svijetlila poruka šefice da sutra moram doći ranije.
Pogledala sam prema Nikoli. Sjedeći za stolom, miješao je kavu i gledao u šalicu kao da se u njoj krije odgovor.
„Mama, pusti je“, promrmljao je.
To njegovo „pusti je“ bilo je najgore. Nije rekao: „Ovo je naš dom.“ Nije rekao: „Ne razgovaraj tako s mojom ženom.“ Samo je pokušao umiriti vodu, kako je uvijek govorio. A ja sam se već mjesecima gušila u toj vodi.
Stan je bio moj. Naslijedila sam ga od oca, u njemu sam odrasla i svaki sam zid znala napamet. Nakon njegove smrti Nikola i ja smo ga polako uređivali. Kupili smo novi kauč na rate, sami birali pločice za kupaonicu, a Ema je dobila malu sobu sa žutim zavjesama koje je obožavala.
Onda je Nada nazvala jednog utorka navečer. Rekla je da mora izaći iz podstanarskog stana jer vlasnik prodaje stan. Uz nju je bio i Zdravko, njezin novi partner, čovjek kojeg smo dotad vidjeli možda četiri puta.
„Samo mjesec-dva, dok ne stanemo na noge“, rekla je Nada kroz suze.
Nikola je već klimao glavom prije nego što me pogledao.
Mjesec-dva pretvorili su se u osam mjeseci.
Zdravko je zauzeo našu dnevnu sobu. Svako jutro palio bi televizor u šest, glasno pratio jutarnje vijesti i kašljao bez da pokrije usta. Njegove cipele stajale su nasred hodnika, a pepeljaru je držao na prozoru kuhinje, iako sam ga deset puta molila da ne puši unutra.
Nada je preuzela sve ostalo. Otvarala je hladnjak i komentirala što kupujem. Pregledavala je Eminu odjeću prije škole. Jednom je čak prekopala po košari za rublje pa mi rekla da „ne znam odvojiti bijelo od šarenog“.
„To je moj veš, Nado“, rekla sam tada tiho.
Ona se nasmijala, onim kratkim smijehom koji nije smijeh.
„Ma nemoj biti osjetljiva. Ja samo hoću pomoći.“
Pomoć. Ta riječ mi je počela ići na živce više nego išta.
Najgore je bilo kad bih pokušala razgovarati s Nikolom. Čekala bih da legnemo, da se stan napokon utiša, pa bih mu šaptala jer su zidovi tanki.
„Ne mogu više ovako. Nemamo privatnost. Ema nema mira učiti, ja nemam mira ni popiti kavu.“
On bi uzdahnuo i okrenuo se prema zidu.
„Znam, Marija, ali što da radim? To mi je majka.“
„A ja sam ti žena.“
„Nemoj me tjerati da biram.“
Kao da sam ja tražila da je izbaci na ulicu. Tražila sam granice. Ključ od naše spavaće sobe. Dogovor oko računa. Datum do kojeg će pronaći drugi smještaj. Ali Nikola je sve odgađao jer se bojao Nadinih suza, njezinih uvreda, njezine poznate rečenice: „Nakon svega što sam ja za tebe napravila.“
Prelomilo se jednog petka.
Vratila sam se ranije s posla i zatekla Emu kako sjedi na podu svoje sobe, stisnuta između kreveta i ormara. U krilu je držala bilježnicu, ali nije pisala ništa.
„Ljubavi, što radiš tu?“
Pogledala me velikim, uplašenim očima.
„Baka je rekla da sam bezobrazna jer sam zatvorila vrata. Zdravko je htio gledati utakmicu, pa je rekao da ne lupam po podu.“
Tada je zastala, progutala knedlu i šapnula:
„Mama, hoćemo li mi ikad opet živjeti same?“
Nisam plakala pred njom. Samo sam je zagrlila toliko jako da mi je poslije rekla da je boli ruka. Ali kad je zaspala, otišla sam u kupaonicu, sjela na zatvorenu školjku i pustila suze. U vlastitom stanu moje dijete se skrivalo da ne smeta odraslima koji su se ponašali kao da je prostor njihov.
Sutradan sam spakirala dvije torbe. Eminu pidžamu, knjige, nekoliko igračaka, moju odjeću za posao. Nazvala sam sestričnu Jasminu i pitala možemo li kod nje nekoliko dana.
Nikola je stajao na vratima dok sam navlačila jaknu.
„Ti stvarno ideš?“
„Idem jer ti ne vidiš problem dok ti ne ostaneš sam s njim.“
Nada je iz dnevne sobe dobacila: „Eto, ucjenjuješ ga zbog običnog nesporazuma.“
Okrenula sam se prema njoj prvi put bez straha.
„Ne, Nado. Odlazim jer moja kći zaslužuje dom u kojem se ne mora skrivati.“
Kod Jasmine smo spavale na razvlačenje. Nije bilo udobno, ali je bilo tiho. Treće večeri Nikola me nazvao. Glas mu je bio slomljen.
„Zdravko je danas vikao na Emu jer je ostavila bojice na stolu. Mama kaže da pretjerujem kad joj kažem da se mora iseliti.“
Nisam osjetila zadovoljstvo. Samo tugu što je morao doći do toga da napokon shvati.
Rekla sam mu da se Ema i ja vraćamo tek kad postavi jasna pravila i rok. Ne želim više njegovo „vidjet ćemo“. Ne želim mir koji se plaća mojom šutnjom.
Jesam li trebala otići ranije? I koliko žena još uvijek u vlastitom domu šapuće, samo da ne izazove tuđu ljutnju?
