Moj 70-godišnji djed imao je jedno pravilo kad god bismo ga posjetili: niko nije smio ulaziti na tavan. Vrata su cijele godine bila zaključana, a ključ nikada nije skidao s lanca oko vrata. Svi su pretpostavljali da nešto krije, ali on bi se uvijek samo nasmijao i odbacio tu priču.
Jednog poslijepodneva zaboravio je zaključati vrata, pa sam iz radoznalosti otišao gore. Iskreno, ostao sam ukopan kada sam pogledao oko sebe. Soba nije bila puna dragocjenosti. Bila je ispunjena policama prekrivenim uredno umotanim poklonima, a na svakom je bilo ispisano ime nekog člana porodice.
Tu su bili pokloni za rođendane, mature, vjenčanja, godišnjice, pa čak i za važne životne trenutke koji se još nisu ni dogodili. Nakon što je baka preminula, počeo je kupovati sitnice kad god bi ga nešto podsjetilo na nekoga iz porodice. Pored svakog poklona nalazilo se i rukom napisano pismo s imenom te osobe.
Kasnije nam je priznao da se brinuo da možda neće biti tu za svaku priliku ili da će mu godine jednog dana oduzeti sjećanja. Želio je da svi uvijek imamo nešto što dolazi direktno od njega, čak i ako nam to sam ne bude mogao uručiti.
Godinama smo mislili da krije neku veliku tajnu. Ispostavilo se da je tiho pazio na to da niko od nas nikada ne mora sumnjati koliko smo mu značili.
