„Za hlače ti treba sto dvadeset maraka? Zašto? Imaš one crne iz svadbe od Jasmina.”
Stajala sam u kuhinji s mobitelom u ruci, još u kaputu, i gledala u Milana, muževog oca. Sjedeći za stolom, polako je miješao kavu kao da razgovaramo o vremenu. Moj muž Damir stajao je kraj prozora i šutio.
„Nisu za svadbu, Milane. Počinjem u banci u ponedjeljak. Trebaju mi normalne hlače i dvije košulje.”
Milan je odmahnuo rukom.
„Normalne su ti i te što imaš. Nećeš ti tamo na modnu pistu. Treba štedjeti. Kredit ne čeka.”
U tom trenutku nisam osjetila ni ljutnju. Samo neku prazninu u prsima. Jer nisam tražila njihov novac. Tražila sam dio svoje plaće.
Kad sam se udala za Damira, živjeli smo na drugom katu njegove roditeljske kuće u Zenici. Njegovi su bili dolje. Imali smo odvojeni ulaz, svoju malu kuhinju i sobu koju smo pretvorili u dnevni boravak. U početku mi je to čak bilo lijepo. Svekrva Zora bi donijela pitu, Milan bi popravio slavinu prije nego što bismo i nazvali majstora. Govorili su: „Nismo mi kao drugi, držimo se zajedno.”
Kad sam dobila prvi ugovor na neodređeno u trgovini, Damir je predložio da mu prebacim plaću.
„Ja ću voditi računa o računima. Tebi je lakše, ljubavi. Štedimo za stan, pa ćemo uzeti kredit i konačno imati nešto svoje.”
Nije zvučalo ružno. Zvučalo je kao plan. Kao obitelj.
Otvorili su račun na Damirovo ime. Moja plaća je svakog petog u mjesecu odlazila tamo. On i Milan vodili su bilježnicu: struja, voda, grijanje, gorivo, rate, hrana, „štednja”. Kad bih pitala koliko imamo ušteđeno, Damir bi rekao: „Nemoj se opterećivati brojkama, ja znam.”
Prvo sam za sitnice samo pitala. Za šampon, uloške, rođendanski poklon za sestričnu. Onda sam počela unaprijed razmišljati hoće li se Damir namrštiti ako kažem da mi treba nova maskara. Znala sam otići u trgovinu i vratiti nešto na policu jer nisam imala kod sebe ni deset maraka.
Jednom sam se usudila kupiti cipele na sniženju, za pedeset maraka. Damir je vidio vrećicu i nije viknuo. To je bilo gore.
„Mogla si me pitati”, rekao je tiho.
„To je moja plaća.”
„Naša je plaća. Naša kuća. Naša budućnost. Nemoj sad praviti problem ni od čega.”
Nakon toga sam se osjećala krivom cijelu noć. Ispričala sam se za cipele koje sam platila vlastitim radom, nakon devet sati stajanja za kasom.
Kad su me pozvali na razgovor za posao u banci, nisam nikome rekla dok nisam dobila potvrdu. Plaća je bila skoro duplo veća. Radno vrijeme uredno, mogućnost napredovanja. Nazvala sam mamu i plakala u slušalicu.
„Vidiš da možeš, kćeri”, rekla je. „Samo nemoj opet sebe staviti zadnju.”
Mislila sam da će Damir biti ponosan. Bio je, valjda. Zagrlio me i rekao: „Super je to, samo sad moramo još strože paziti. Veća plaća, veća štednja.”
Nije rekao: „Kupit ćemo ti što treba za prvi dan.”
Nakon Milanovih riječi u kuhinji, čekala sam da Damir kaže bilo što. Da se nasmije i pruži mi novčanik. Da kaže ocu da pretjeruje.
On je samo slegnuo ramenima.
„Tata je u pravu. Imaš odjeće. A ako ti baš treba, pričekaj plaću od novog posla.”
„Moja plaća od novog posla opet ide tebi?” pitala sam.
Tad me pogledao kao da sam ga uvrijedila.
„Pa naravno. Dogovorili smo se.”
„Ja se više ne sjećam da sam išta dogovorila.”
Milan je lupnuo žličicom o šalicu. „Eto, čim žena zaradi malo više, odmah bi bila gazda u kući.”
Ruke su mi drhtale, ali glas nije. Otišla sam gore, otvorila ormar i izvadila putnu torbu. Nisam imala puno toga. Nekoliko majica, dokumente, lijekove, fotografiju moje pokojne bake i dvije tisuće maraka koje sam mjesecima skrivala po malo, od prijevoza i sitniša.
Damir je stao na vrata.
„Nemoj se blamirati. Kamo ćeš?”
„Kod mame.”
„Zbog hlača?”
Pogledala sam ga i prvi put nisam htjela da me razumije.
„Ne zbog hlača. Zbog toga što sam morala moliti tebe i tvog oca da mi date dopuštenje da budem osoba.”
Tri mjeseca poslije živim u malom podstanarskom stanu u Sarajevu, blizu posla. Nije lako. Račune plaćam sama, nekad večeram samo juhu iz vrećice, a kredit o kojem su govorili i dalje nije moj problem. Ali kartica je u mom novčaniku. Moja plaća sjeda na moj račun.
Ponekad me Damir nazove i kaže da sam uništila brak zbog ponosa. Možda on stvarno tako vidi stvari. Ja znam samo da se ponos ne osjeti kao ovo. Ovo se osjeti kao zrak nakon dugog vremena pod vodom.
Je li odlazak sebičnost ako samo želiš imati pravo na vlastiti novac i vlastiti glas? Koliko žena još uvijek u tišini traži dopuštenje za ono što su same zaradile?
