„Vi ćete stvarno otići u Dubai dok ja ne znam hoću li idući mjesec imati za ratu kredita?”
Kći Ana stajala je nasred naše kuhinje, još u kaputu, s torbom spuštenom kraj stolice. Lice joj je bilo blijedo, a oči crvene, kao da se cijelim putem od posla suzdržavala da ne zaplače. Na stolu je ležao katalog turističke agencije koji je Stjepan donio iz grada. Na naslovnici more, palme i neki nasmijani ljudi s čašama soka u rukama.
Moj muž je polako spustio šalicu kave.
„Ne ide se samo u Dubai. Bio bi i Oman, deset dana. Nije to nikakvo razbacivanje, Ana.”
„Aha, nije razbacivanje?” nasmijala se, ali onako gorko. „Za vas dvoje je četrnaest tisuća eura ‘nije razbacivanje’, a meni banka šalje opomene?”
Osjetila sam kako mi se želudac stisnuo. Nisam ni stigla reći ništa, a ona je već otvorila katalog i prstom lupila po cijeni.
„Ovo je novac za crne dane, mama. Vi ste to uvijek govorili. Za bolest, za kvarove, za obitelj. A sad su crni dani, zar ne vidite?”
Vidjela sam. Kako ne bih vidjela?
Ana je posljednjih godinu dana radila u jednoj trgovini u centru Zagreba. Plaća joj je kasnila, smjene su joj stalno mijenjali, a kredit koji je uzela s bivšim mužem ostao je uglavnom na njenim leđima kad je on otišao u Njemačku i prestao se javljati. Imala je i sina Marka, našeg unuka, dječaka od osam godina koji je šutio kad odrasli pričaju o novcu, ali bi uvijek nekako znao kad nešto nije u redu.
Stjepan je cijeli život radio u željeznici. Ustajao je u četiri, vraćao se prašnjav i umoran, s mirisom metala na rukama. Ja sam bila kuharica u školskoj kuhinji. Nismo išli na mora svake godine, nismo kupovali novi namještaj dok stari doslovno ne bi propao. Kad su drugi uzimali automobile na rate, mi smo vozili našeg starog Golfa i govorili: „Dok ide, ide.”
Štedjeli smo trideset godina. Polako, po sto maraka nekad, kasnije po pedeset eura. Za crne dane, da. Ali i za jedan san koji smo stalno pomicali.
Stjepan me prije nekoliko mjeseci pogledao dok smo sjedili na balkonu i rekao:
„Marija, ako ne odemo sad, kad ćemo? Kad nam koljena potpuno otkažu? Kad više ne budemo mogli izdržati let?”
Imala sam 67 godina, on 70. Prošle zime završio je u bolnici zbog srca. Nije bilo najgore, hvala Bogu, ali liječnik mu je otvoreno rekao da uspori i počne živjeti malo za sebe. To je Stjepanu ostalo u glavi.
Ana je te večeri plakala. Ne tiho, nego ljutito, kroz riječi koje bole više nego da ih je vikala.
„Vi imate novac i gledate kako mi dijete jede paštetu tri dana zaredom. Svaka vam čast.”
„Nemoj tako govoriti,” rekla sam joj. Glas mi je zadrhtao. „Marku nikad nismo okrenuli leđa. Kupili smo mu tenisice prošli mjesec, platili izlet…”
„Tenisice?” prekinula me. „Mama, ne trebaju njemu milostinje i pojedinačne tenisice. Treba mu majka koja neće plakati nad računima.”
Stjepan je tada ustao. Lice mu je postalo tvrdo, ono njegovo kad ga nešto baš pogodi.
„A treba li njemu djed koji će do smrti sjediti u stanu i čekati da ga netko zatreba? Pomogli smo koliko smo mogli. Dali smo ti za kaparu kad si kupovala stan. Posudili smo ti kad si se rastajala. Nikad nismo pitali kad ćeš vratiti.”
Ana je samo uzela torbu.
„Dobro. Sad barem znam na čemu sam.”
Vrata su zalupila tako jako da je stara fotografija s hodnika pala na pod.
Nakon toga nastala je tišina. Ona najgora, obiteljska. Ne svađaš se, ali te boli svaki dan.
Zvala sam Anu, nije se javljala. Slala sam poruke: „Jeste li dobro? Kako je Marko?” Odgovarala bi kratko, nakon nekoliko sati. „Dobro smo.” Ili: „Na poslu sam.”
Stjepan se pravio da ga nije briga. Gledao bi dnevnik preglasno i govorio da ne želi više slušati ucjene. Ali navečer bih ga zatekla kako otvara Markovu sliku na mobitelu. Ona s prošlog rođendana, kad mu je unuk sjedio u krilu i mazao tortu po njegovoj košulji.
„Možda smo mogli dati malo više,” rekla sam mu jedne noći.
Okrenuo se prema zidu.
„Koliko je to ‘malo više’, Marija? Pet tisuća? Deset? I što onda? Hoće li joj se plaća povećati? Hoće li nestati kredit? Ne možemo joj mi popravljati život tako da svoj ugasimo.”
Znala sam da ima pravo. A opet, bila sam majka. Kad ti dijete pati, čak i kad je odraslo i samo krivo bira neke stvari, u tebi se nešto ne zna braniti razumom.
Dva tjedna prije puta otišla sam Ani bez najave. Nosila sam lonac graha, jer nisam znala što drugo donijeti. U stanu je bilo hladno. Radijator je jedva grijao, a Marko je sjedio za stolom i slagao zadaću.
„Bako, ideš li stvarno vidjeti devu?” pitao me ozbiljno.
Naslonila sam se na vrata kuhinje da ne vidi kako mi oči pune suza.
„Idem, dušo. Ako sve bude dobro.”
Ana je izašla iz sobe. Izgledala je iscrpljeno, bez šminke, s kosom svezanom na brzinu. Sjela je nasuprot meni i dugo gledala u stolnjak koji sam joj kupila kad se uselila.
„Dobila sam otkaz,” rekla je napokon.
Samo sam je uhvatila za ruku. Nije se opirala.
„Kažu smanjili broj radnika. A rata dolazi petnaestog.”
Tada sam joj priznala ono što nisam imala snage reći prije.
„Htjela sam otkazati put. Već sam zvala agenciju.”
Podigla je pogled prema meni.
„Nemoj.”
„Ana…”
„Nemoj, mama.” Glas joj je pukao. „Bila sam ljuta. Prestrašena. Gledala sam vas i mislila samo na to što ja nemam. A vi ste cijeli život imali samo obaveze. Prema meni, prema baki, prema poslu. Nije pošteno da vam sada uzmem i ovo.”
Tad je zaplakala, a s njom i ja. Marko je zbunjeno gledao preko bilježnice, pa nas pitao je li netko umro. Ana ga je privukla sebi i rekla: „Nije, srećo. Samo se baka i ja malo liječimo.”
Stjepan je došao kasnije. Nije čovjek od velikih riječi. Stajao je u hodniku, držeći vrećicu punu namirnica, i gledao Anu nekoliko sekundi.
„Našao sam ti broj od jednog prijatelja,” rekao je. „Traže administrativnu radnicu u firmi kod Sesveta. Nije bajno, ali je uredna plaća.”
Ana je klimnula, pa mu prišla i zagrlila ga. On ju je prvo samo potapšao po leđima, nespretno. Onda ju je stisnuo kao kad je bila mala.
Nismo joj dali našu ušteđevinu. Ali smo joj taj mjesec platili ratu kredita, bez posudbe i bez papira. Dogovorili smo se da ćemo pomoći dok ne stane na noge, ali da ćemo otvoreno pričati o svemu. Bez predbacivanja, bez skrivanja opomena u ladicama.
Na put smo ipak otišli. Prve večeri, dok sam gledala more koje nije bilo naše Jadransko, nazvala me Ana.
„Mama”, rekla je, „uživaj. I slikaj puno. Marko svima govori da mu baka jaše devu.”
Nasmijala sam se prvi put nakon dugo vremena, onako od srca.
Jesmo li roditelji sebični ako želimo još nešto proživjeti prije nego što bude kasno? Ili djeci ponekad moramo pokazati da ljubav nije isto što i odricanje od vlastitog života?
