„Nemoj sad pred djetetom“, rekla je mama tiho, dok joj je ruka drhtala iznad tanjura s juhom.
Imala sam trideset i dvije godine. Nisam više bila dijete. Ali tata je opet lupio šakom o stol toliko jako da je žlica odskočila na pod, a ja sam se, kao i svaki put, sledila u stolici.
„Kakvim djetetom? Ona je odrasla žena koja živi od moje pomoći i još će meni soliti pamet“, procijedio je.
Pogledala sam mamu. Stajala je kraj štednjaka u svojoj staroj plavoj pregači, s očima prikovanim za lonac. Kao da će, ako dovoljno dugo gleda u juhu, nestati i on, i njegova ljutnja, i svih ovih dvadeset godina koje smo provele hodajući na prstima po vlastitoj kući.
Tog trenutka nešto je u meni puklo.
„Ne, mama“, rekla sam. Glas mi je bio mirniji nego što sam se osjećala. „Neka kaže pred mnom. Uvijek se sve događa preda mnom, samo se svi pravimo da ne događa.“
Tata me pogledao onim pogledom koji sam poznavala još otkad sam bila mala. Nije morao vikati. Dovoljno je bilo da stisne vilicu i obrve, pa da ja već znam kako ću tu noć ležati budna i slušati je li opet zalupio vratima spavaće sobe.
Odrasla sam u stanu na četvrtom katu jedne zgrade u Tuzli. Izvana smo bili sasvim pristojna obitelj. Tata Branko radio je u komunalnom poduzeću, mama Vesna u trgovini, ja sam završila fakultet i zaposlila se u računovodstvu. Nedjeljom bismo odlazili baki Ruži na ručak. Za Bajram smo nosili kolače našim susjedima Huseinu i Fatimi, a oni nama baklavu. Mama je uvijek pazila da su prozori čisti, zavjese oprane i da se pred ljudima ne vidi ništa.
„Što će svijet reći?“ bila je njezina najčešća rečenica.
A svijet nije znao da tata zna razbiti daljinski o zid jer je mama presolila grah. Nije znao da je znao danima šutjeti, pa onda odjednom početi vrijeđati sve redom: mamu jer je nesposobna, mene jer sam razmažena, sebe jer mu je život propao. Nije nas tukao. To je mama uvijek naglašavala, kao da je to briše sve ostalo.
„Nije on loš čovjek, samo je nervozan“, govorila bi mi.
Nervozan od čega? Od računa, od posla, od politike, od komšijine bušilice, od toga što ja preglasno zatvaram vrata. Uvijek je postojao razlog. Samo nikad nije postojao mir.
Kad sam bila djevojčica, mislila sam da je moj posao popraviti atmosferu. Donosila sam petice iz škole, šutjela kad mi se plakalo, učila s ugašenim televizorom da ga ne iznerviram. Kad bih dovela prijateljicu Ivanu, mama bi se nasmijala malo glasnije nego inače i iznijela sok i kiflice.
Čim bi Ivana otišla, kuća bi opet postala hladna.
S devetnaest sam otišla studirati u Sarajevo. To su bile najmirnije četiri godine mog života, iako sam živjela s dvije cimerice u malom stanu i brojala marke do kraja mjeseca. Nisam se bojala zvuka ključa u bravi. Nisam analizirala ton svake poruke koju pošaljem. Mogla sam disati.
Ali onda se mama razboljela, operirala žuč, i vratila sam se na nekoliko tjedana da joj pomognem. Tjedni su postali mjeseci. Tata je ostao bez dijela primanja, ja nisam odmah našla posao u struci, i nekako sam ostala. Uvijek je bilo neko „samo dok se ne snađemo“.
A ja sam se, iskreno, bojala otići. Ne zato što nisam mogla. Nego zato što sam znala da ću mamu ostaviti samu s njim.
Tog nedjeljnog ručka tata je gunđao jer sam rekla da razmišljam iznajmiti stan s kolegicom Lejlom. Nije ni pitao kako ću platiti ni gdje je stan. Odmah je krenuo kao da sam mu objavila rat.
„Ti bi pobjegla čim malo zagusti. To si od majke naslijedila, samo šutite i gledate da se provučete.“
Mama je spustila pogled.
„Branko, nemoj…“
„Ti šuti, Vesna. Ti si je takvu napravila.“
Tada sam ustala. Koljena su mi klecala, ali nisam sjela.
„Ne govori joj da šuti.“
On se nasmijao, kratko i ružno.
„A što ćeš ti?“
„Ništa ti neću. Samo više neću glumiti da je ovo normalno.“
Nastala je tišina. Čak se i juha prestala čuti kako vrije.
Rekla sam mu da sam godinama mrzila povratak kući. Da sam svaki put kad mi zazvoni telefon pomislila da je mama završila u bolnici ili da je on napravio neku scenu. Rekla sam mami da me njezina šutnja boljela skoro jednako kao njegova galama.
„Ti si stajala tu“, govorila sam joj, a suze su mi već tekle niz lice. „Gledala si me kako se tresem. I poslije bi rekla: ‘Pusti, takav je.’ Mama, pa kakva sam onda ja postala zbog toga?“
Ona je prvi put pogledala ravno u mene. Usne su joj se tresle.
„Mislila sam da vas štitim“, šapnula je.
„Od čega? Od susjeda? Od rodbine? Od istine?“
Tata je krenuo prema hodniku, valjda po jaknu, kao i uvijek kad razgovor postane previše stvaran. Ali ovaj put nisam stala.
„Bježiš cijeli život, tata. Iz kuće, u kafanu, u ljutnju. I onda se vratiš pa nas kažnjavaš jer ti je život težak. Mi nismo tvoje vreće za udaranje, iako nas nisi udarao rukama.“
Stao je kod vrata. Leđima okrenut nama. Čula sam kako teško diše.
„Znaš li ti što sam ja sve podnio?“ rekao je.
„Ne znam“, odgovorila sam. „Jer nikad nisi pričao. Samo si vikao.“
Otišao je bez riječi.
Mama je sjela za stol i pokrila lice rukama. Nisam je zagrlila odmah. To mi je najteže priznati. Sjedila sam preko puta nje i osjećala bijes koji me gušio, ali i neku prazninu. Kao nakon oluje, kad ne znaš je li kuća još cijela.
Kasnije mi je rekla da se bojala razvoda, osude, nemaštine. Bojala se da neću imati oca. Nisam joj rekla da sam ga, na neki način, izgubila puno prije.
Nekoliko dana nismo razgovarali. Onda je tata nazvao. Nije se ispričao kako sam zamišljala. Nije rekao: oprosti, kćeri, uništio sam ti djetinjstvo. Samo je promuklo rekao: „Možemo li kavu popiti?“
Pristala sam. Ne zato što je sve bilo oprošteno, nego zato što više nisam htjela živjeti u laži.
Odselila sam se kod Lejle mjesec dana kasnije. Mama je počela ići na razgovore kod psihologinje u domu zdravlja. Tata još uvijek ima svoje ispade, neću lagati. Ali sada, kad povisi glas, mama izađe iz sobe. A ja prekinem poziv ili odem.
Granice sam naučila prekasno, ali sam ih ipak naučila.
Ponekad se pitam bih li ranije progovorila da sam znala koliko me šutnja jede. Može li obitelj ostati obitelj ako se istina godinama zaključava iza urednih zavjesa?
