Meša Selimović je jedan od najpoznatijih pisaca sa prostora nekadašnje Jugolsavije a koliko su uzbudljiva njegova djela toliko je uzbudljiv i neobičan i njegov životni put i sudbina.
Rođen 26. aprila 1910. u Tuzli, osnovnu školu i gimnaziju Meša je završio u rodnom gradu, potom upisuje studij srpsko-hrvatskog jezika i jugoslavenskih književnosti na Filozofskom fakultetu u Beogradu, gdje je diplomirao 1934. Profesionalnu karijeru profesora započeo je u Građanskoj školi, a kasnije je na zamjeni u Realnoj gimnaziji. i u Tuzli. Rano je imao problema zbog svog podrijetla i filozofije. Kako kaže njegova supruga, “Bosna ga nikad nije primila jer nije htio skrenuti, jer je bio to što je bio”.
- Njegov odlazak iz Sarajeva nije bio značajan, čak ni među popularnim tjednicima, odnosilo se na poznate igrače koji su nakon odlaska nogometaša napustili teren, “ostali su bez Meše Selimovića”, što aludira na njegovu nepopularnost. Unatoč njegovoj podršci Crvenoj zvezdi, njegova osobnost i stav često su bili predmet rasprava i neshvaćanja. Na jednom javnom slavlju u Zagrebu, upitan o svojoj vjerskoj vjeri, Meša je na to odgovorio: “Do 1941. sam se osjećao Srbinom, ali nisam se pitao zašto. Od 1941. znam zašto sam ovdje.
Ova rečenica je posebno značajna jer opisuje osobni i povijesni prijelaz koji je utjecao na njegovu osobnost i perspektivu. Njegov nacionalizam bio je meta brojnih nagađanja, ali je on sam napisao pismo Srpskoj akademiji nauka i umjetnosti u kojem ga je testamentalno obrazložio. Tamo je priznao da je muslimanske vjeroispovijesti, ali za sebe tvrdi da je Srbin i dio srpske književnosti. Dio sam književnosti i kulture zemlje, po njemu, uključujući djela Vuka, Matavulja, Stevana Sremca, Borisava Stankovića, Petra Kočića.
Naglasio je da Bosnu i Hercegovinu ne doživljava kao posebnu kulturu, već kao svoj matični prostor. Bilo mu je od iznimne važnosti da se njegova osobna i književna posveta ne zloupotrijebi u političke ili druge svrhe. Tijekom Drugog svjetskog rata Selimović je sudjelovao u ustaničkom pokretu, ali su njegov put ispriječili tragični događaji. Njegov brat Šefkija također je bio vojskovođa i pristaša revolucije, no njega su iste snage u kojima je sudjelovao ubile pod optužbom za krađu. Ta osobna tragedija imala je značajan utjecaj na Mešine napore i bila je uzrok mnogih njegovih moralnih sukoba. Još jedno bolno iskustvo bio je nedostatak brige njihovog drugog brata, Tevfika, koji je odbio zagovarati Šefkiju.
Ova izdaja obitelji i partije neizbrisivo se odrazila na život Meše. Godinama je tražio grob svog brata, koji nikada nije otkriven, ova pripovijest postala je temelj njegovog proslavljenog djela “Derviš i smrt”. Ovu priču posvetio je svom bratu, koji je posljednji rekao: “Brate, nisam kriv.” “Derviš i smrt” je duboko filozofski roman čija se radnja odvija u osmanskoj Bosni, knjiga se bavi pitanjima vjere, morala, krivnje i usamljenosti. Središnji lik, Ahmed Nurudin, je derviš koji pokušava pronaći značaj u svijetu oko sebe. Kroz ovaj narativ Selimović istražuje univerzalne teme o odnosu čovjeka i Boga, društva i sebe, propituje besmisao postojanja i smisao života.
Njegov osobni život također su karakterizirali složeni odnosi. Prva supruga Desna Đorđić, profesorica gimnazije, rodila mu je kćer Slobodanku. No, kada je Meša u Beogradu susreo Daroslavu Božić, kćer vojnog časnika kraljevske vojske, njegov životni narativ krenuo je drugim putem. Zaljubio se u nju, ali je njezina odanost naišla na izniman otpor. Selo ju je smatralo preljubnicom i razaračicom doma, zbog čega je Meša bio prisiljen objasniti grupi zašto je bio prisutan. Partijski aparat kaznio ga je smjenom zbog “kršenja stranačke etike” i “nepoštenja”, jer su smatrali da se netko iz političke obitelji s prvim supružnikom trebao pridržavati pravila, a ne voljeti kćer kraljevskog vojnog časnika.
Ovaj bolni trenutak pokazao je način na koji je Mešin život bio prepun osobnih emocija i društvenih i političkih principa koji su mu ih nametali. Uprkos pritiscima, Meša i Darka su ostali u druženju, trpeli su odbijanje i podsmeh okoline. Imali su dvije kćeri, a ljubav su jedno drugom posvetili punih dvadeset godina. Meša je svoj status u društvu opisao kao da je neprimjetan, dok su ga drugi tretirali kao da nije prisutan. Život mu je prekinut 11. srpnja 1982. u Beogradu, u stanu u Jovanovoj ulici, dok je samo promatrao finalnu utakmicu Svjetskog prvenstva u nogometu.
S njim je bila njegova posvećenost i ljubav, Darka, žena zbog koje je namjeravao riskirati sve. Narativ njihove romanse, koji je bio značajniji od bilo kojeg drugog, dokumentiran je kroz riječi koje je Darka izgovorila na pitanje što vidi u njemu: čovjeka koji cijeni muškarce, bez obzira na njihovu prirodu. Mezar Meše Selimovića nalazi se u Aleji zaslužnih građana BiH, nakon njegove smrti vlasti su željele premjestiti njegove posmrtne ostatke u Sarajevo, ali to se nije dogodilo. Književnost i kultura, kao i djela Meše Selimovića, i danas imaju utjecaj na čitatelje u regiji i svijetu.
