Život nas ponekad vodi putem koji drugi ne razumiju, pa se zbog svojih izbora često nađemo na meti nerazumijevanja, osuda i nepravde. Tako je i u mom slučaju. Oženjen sam ženom koja je gluhonijema, osobom koju volim najdublje i najiskrenije, ali to je, nažalost, razlog zbog kojeg su mi se mnogi okrenuli leđa. Porodica i prijatelji, oni koji bi trebali biti stub podrške, postali su izvor neprekidnog pritiska, kritika i pogleda punih osude. Umjesto radosti i razumijevanja, dobio sam prezir i sažaljenje.
- Moja supruga zna kroz šta prolazim. Nije slijepa za hladne poglede i zategnute situacije. Čak i bez riječi, zna da osjeti napetost u meni kada se vratim iz roditeljske kuće. Teško je to objasniti, ali dovoljan je samo jedan njen pogled, njezine oči koje zablistaju od suza, da se u meni sve sruši. Tada ne mogu da izdržim – slomim se i zaplačem, kao dijete koje više nema snage da se bori sa nepravdom svijeta. Ne zato što sam slab, već zato što boli kada vidiš da neko koga voliš pati, a ti ne možeš da zaustaviš oluju koja ga pogađa.
U tim trenucima shvatim koliko je moja ljubav prema njoj duboka. Ona nije samo supruga. Ona nosi moje dijete, ona je moje sutra, ona je smisao moje svakodnevice. Njena snaga, uprkos životu bez riječi i zvuka, daleko je veća od onih koji sebe smatraju “potpunima”. Ona me voli bez zadrške, bez uslova, bez kalkulacija. I sve što traži zauzvrat jeste malo poštovanja, malo ljudskosti.
Ali ono što dobijamo od okoline je sve suprotno. Ponižavanja, uvrede, sramotna šaputanja iza leđa. Neki moji bližnji se ponašaju kao da sam napravio najveću životnu grešku. Govore o njoj kao da je neka druga, strana, kao da pripada nekoj nižoj vrsti. Nisu je ni pokušali upoznati, nisu joj dali šansu da pokaže koliko je divna osoba. Za njih je njena tišina znak slabosti, a ne snage. Za njih su zvukovi važniji od osjećaja, a govor bitniji od djela.
- Toliko sam se nadao da će vrijeme učiniti svoje. Mislio sam da će je s vremenom prihvatiti, ako ništa drugo, zbog mene. Nadao sam se da će uvidjeti koliko sam uz nju istinski sretan, da će u njenom osmijehu pronaći ono što sam ja već davno vidio. Međutim, godine prolaze, a njihova srca ostaju zatvorena. Svaki pokušaj da ih približim njoj završava novom svađom, novim optužbama, novim razočaranjima.
Zato sam donio odluku. Ako se ovako nastavi, ako nastave da je gaze i vrijeđaju, spreman sam da prekinem sve kontakte. Porodica je važna, ali porodica ne bi smjela da bude otrov. Porodica bi trebala da bude utočište, a ne bojno polje. Ako moram birati između njih i nje, biram nju. Bez trunke sumnje. Ona koja je sa mnom i kada mi svi drugi okreću leđa, ona koja me gleda bez riječi i razumije sve, ona koja me u tišini tješi bolje od bilo kakve glasne utjehe.
Ne mogu da stojim po strani i gledam kako žena koju volim pati. Majka mog djeteta ne zaslužuje suze, ne zaslužuje bol koji joj drugi nanose. Ako je cijena sreće naše izolacije bijeg od svih koji nas ranjavaju, spreman sam da tu cijenu platim. Možda ćemo biti daleko od svijeta koji ne razumije, ali ćemo biti blizu jedno drugom – i to je sve što je potrebno.
Ljubav nije uvijek glasna. Ponekad je tišina najveći dokaz osjećanja. Moja ljubav prema njoj nije utihnula zbog pritisaka, već je ojačala. I što više pokušavaju da nas razdvoje, to smo čvršći. I dokle god gledam te oči koje mi bez riječi govore “volim te”, znam da sam na pravom putu – bez obzira šta drugi mislili. Jer istinska ljubav ne poznaje granice, ne broji mane, ne pita ko šta kaže. Ona jednostavno postoji. I ja je ne dam. Nikada.
