NOVO

Nedavno je snimljen dokumentarni film “To my brother”, zasnovan na istinitoj priči Džemila Hodžića, kojem mu je snajperski hitac 3. maja 1995.godine ubio starijeg brata Amela. Džemil je ostatak života posvetio traženju fotografija brata, skupljanju priča i fotografija druge djece koja su ubijena tokom opsade Sarajeva. Sve je rezultiralo snimanjem filma, koji je posvećen njegovom bratu. 

Portal Tačno.net donosi razgovor sa Hodžićem - o filmu, ali i projektu Sniper Alley, te suočavanju sa ratnim posljedicama i borbi protiv kulture zaborava (tekst prvobitno objavljen 8. 5. 2024. godine).

Prije nekoliko dana objavljen je teaser za dokumentarni film „To my brother“, posvećen pogibiji vašeg brata Amela. Na početku teasera govorite kako ne uživate u ljepoti Sarajeva sa visine ili okolnih brda. Zašto?

To je jednostavno tako, mislim da je taj aspekt Sarajeva za mene vječno uništen. Oduzet možemo reći. Prvo na šta pomislim kada sam iznad Sarajeva jeste kako su nas vidjeli kao na dlanu. Nekako ta mjesta su uprljana i nose neki teret sa sobom. Tu sam, mir je, lijepo je vrijeme i pogled je krasan, ali ja mislim na snajperiste i četnike koji su nas ubijali.

Vaš brat ubijen je  3. maja 1995. godine. Pogođen je snajperom. Sjećate li se tog dana, koliko ste imali godina Kako je rat gledati očima djeteta

Mislim da je to jedan od rijetkih dana u mom životu kojih se sjećam sa kristalnom jasnoćom. Čak i stvari koje su se dešavale prije nego je Amel ubijen. Amel je imao 16, a ja 12 godina. Mama je došla iz noćne smjene iz Vojne bolnice i svi smo skupa doručkovali. Jeli smo čokoladu, dvije čokolade su bile. Ni dan danas ne znam odakle nam i koji ih je donio, ali se sjećam okusa. Mama je legla da spava, a mi smo izašli da se igramo. Ja sam se igrao sa svojom rajom, a Amel sa svojom, svi smo bili tu u ulici, graja i galama. Kao da je bio mir i ništa nije bilo neobično u toj dječijoj igri. Već tada smo bili naviknuti na rat i trudili smo se ignorisati ga.

Bilo je sunčano, nije pucalo, prelijep majski dan. Sve to je prekinuo strašan prasak. Imao sam osjećaj da je pucano meni iznad glave. Uši su me zaboljele, ali se nisam prepao. Rat je i to je sve normalno, potrčao sam da se sklonim sa čistine i onda sam čuo vrisku. Kao da su svi vrištali u isti glas. Vidio sam da prijateljica Amela vodi pod ruku. Evo skoro 30 godina pokušavam da analiziram svoje ponašanje u tom momentu. Amel je bio pogođen i u tom momentu ja sam otišao da zovnem mamu i da nazovem hitnu pomoć. Mama je pokušavala da spasi Amela. Davala mu je umjetno disanje. Svi su plakali i vrištali samo mama i ja nismo. I dan danas o tome razmišljam. Kako, zašto, ne razumijem. To su bile sekunde ali je to meni trajalo kao jedna vječnost. Ubrzo je došlo neko vozilo i trebalo je Amela prevesti u bolnicu. Ja sam donio deku u koju smo ga umotali i onda smo skupa mama i ja sa njim otišli u bolnicu. Spasa nije bilo. Amel je mrtav. Doktori nisu ništa mogli da urade. To je bio kraj mog djetinjstva.

Potom kreće vaša potraga za fotografijama brata, što je kasnije preraslo u projekat „Sniper Alley Photo“, gdje skupljate i objavljujete fotografije djece iz opkoljenog Sarajeva 1992-1995. Potraga počinje 2019. godine, te slučajno nailazite na post Thomasa Hursta, koji je u Sarajevu devedesetih boravio kao student s lažiranom novinarskom akreditacijom. On je fotografirao vašeg brata, je li tako? Kako ste se tada osjećali, šta vam je prolazilo kroz glavu?

Kada smo stupili u kontakt i razmijenili nekoliko e-mailova, Thomas je odmah rekao da je dolazio u našu ulicu. Meni je to zvučalo nevjerovatno i mislio sam nema šanse. Ne sjećam se da me je neko slikao u ratu. Ali kada je poslao sliku mene sa macom i poslije toga sliku nas djece iz ulice sa Amelom u sredini. To se ne može opisati. Taj val emocija. I suze i smijeh. Jednostavno je bilo nevjerovatno. Kao da je Amel opet živ. Vratio ga je meni i mojoj porodici. Slika je nastala dvije godine prije Amelovog ubistva i nekih tri metra od mjesta gdje je upucan.

Nastavak teksta čitajte ovdje. 

Objava ‘Zašto ne mogu gledati Sarajevo sa brda’: Džemil Hodžić 30 godina nakon kobnog snajperskog hica pojavila se prvi puta na PressMedia.

Marija Šerifović se na sahrani Rajka Šerifovića potresnim govorom oprostila od njega. Podsjećamo, njen otac je preminuo u ponedjeljak, 10. novembra u Kragujevcu.

Na groblju Bozman od Rajka se pored kćerke, sina Danijela Pavlovića, bivše supruge Verice Šerifović i Danijelove majke opraštaju i njegovi prijatelji, ali i Marijine kolege.

Pjevačica ih je svojim riječima dovela do suza.

- Dragi tata, opraštamo se od tebe, ali znaj da je sve vrijedno truda i da ćeš nam nedostajati - pisalo je u oproštajnom govoru koji je sastavila Marija, a koji je u njeno ime pročitao sveštenik.

- Nekada si mi nedostajao, nedostajalo mi je mnogo više zagrljaja. Znam da bi na sve načine znao da mi pokažeš ljubav. Govorio si mi: "Kako je moguće da ovakva baraba napravi ovakvu kćerku?", a zahvaljujući tebi dobila sam još jedno malo čudo. Ostaće da pričam kako mu je deda bio najveći mangup i šmeker - pisalo je u Marijinom govoru.

Ona je poručila ocu da mu ništa ne zamjera.

- Nedostajaćeš svojoj omiljenoj pjevačici, svojoj Verici, iako to ona nikada neće priznati. Danas tata želim da znaš da sam sve uspjela da razumijem, ništa ti tata ne zamjeram, želim da znaš da ostaneš da živiš uz mene i u meni jer si ti moj dragi tata - napisala je Marija pa dodala:

- Tata, tamo gdje si sada baci pogled na nas, zapali crveni malboro, i znaj da je sve vrijedilo. Zagrli mog strica, onu malu gospođu, moju baku, a tvoju majku koja nas je sve voljela. Voli te tvoja kćerka Marija, sin Danijel, unuk Mario i tvoja omiljena pjevačica Verica - piše u govoru.

Objava Marija Šerifović se potresnim govorom oprostila od oca Rajka pojavila se prvi puta na PressMedia.

Semka Sokolović Bertok ostavila je dubok trag u jugoslovenskoj kinematografiji, ali bila je i mnogo više od glumice. Izvrsna sportistkinja i nepobjediva šahistkinja obožavala je bridž, u kafani je voljela zabavljati društvo, a bila je i društveno-politička radnica, ali i domaćica u kućnoj haljini, supruga i majka. Isticala je da nije od onih ljudi koji plaču kada im se neka želja ne ispuni, već borac koji stvara sebi prilike. Svoju sarajevsku mahalu nikad nije zaboravila, iako je život odveo ka filmskom platnu.

Rođena je 22. decembra 1935. godine u Sarajevu, u porodici Rasima i Abide Sokolović. Malo ko zna da joj je predak čuveni Mehmed paša-Sokolović te da joj je i deda bio beg. Rasim Sokolović bio je finansijski inspektor, a preminuo je kada je Semka imala svega tri godine. Odrastala je uz majku i sestru Bademu koja je, također, rano preminula u 40. godini, prenosi Kurir.

- Imala sam majku koja je na neki način bila zvijer od žene, a opet je bila žena. Borila se kroz život jer je morala, ali nikada nije gubila svoju ženstvenost. Nije tvrdila da je muškarac, niti je tražila veća prava nego što joj ljudski pripadaju. To je, po mom mišljenju, velika greška, eto. Postoji u tom podneblju u kojem sam odrasla i jedna krilatica: 'Žena nije nikada pametnija nego kad se pravi malo glupa', a to prilično zgodno zvuči. - rekla je u intervjuu za Yugopapir.

Od malih nogu pokazivala je ogroman talenat za šah, te je osam puta osvajala državno prvenstvo u Hrvatskoj. Tokom srednjoškolskog perioda, Semka će se baviti mačevanjem, ali će od ovog sporta morati odustati zbog povrede. Međutim, ostat će joj ljubav za sport - od šaha preko fudbala do veslanja. U Sarajevu je pohađala glumačku školu. Nakon završene gimnazije, glumu je diplomirala na zagrebačkoj Kazališnoj akademiji.

Impresionirala je dr. Branka Gavellu, postala njegov asistent i zaposlila se u Zagrebačkom dramskom teatru (kasnije preimenovanom po velikom reditelju). 

Po završetku studija, postala je član Zagrebačkog dramskog teatra, a prvu filmsku ulogu imala je 1956. godine u drami "U mreži reditelja" Bojana Stupice, a zatim su krenule sa se redaju sve zapaženije uloge. Jedna za drugom.

Nakon uloga u filmovima "Službeni položaj", "Druga strana medalje", "Protest" uslijedio je film Gorana Markovića "Majstori, majstori" po kome je i danas mnogi pamte. To je bila njena glavna filmska uloga.

- Semku sam izvukao iz anonimnosti. Godinu dana prije početka snimanja bio sam u Dubrovniku na letovanju i igrali smo preferans. Ona je došla i sve nam pare uzela. Poslije sam shvatio da je Semka šahovski majstor i kockar. Na kraju sam saznao da je i glumica i doveo je na film - ispričao je svojevremeno Marković.

Postala je majstor velikih scena. Svojim neretko otresitim, strogim nastupom u nekoliko minuta ili sekundi bi se usekla gledaocu u pamćenje, čak jače nego neki glavni glumci.

Jedan od njenih najupečatljivijih uloga je tetke iz Bosanske Krupe iz filma "U raljama života". Upravo u tom ostvarenju je pokazala na djelu ono o čemu je stalno pričala - da nije važno da li je uloga mala ili velika, već koliki je njen značaj u filmu.

– Najvažnije je mjesto i značaj uloge u filmu, ali je važna i sposobnost kreacije. Ako se konstatuje da film može da prođe i bez te uloge, onda ona gubi na važnosti. Bez obzira na zastupljenost ili minutažu, ako se ulogom želi reći nešto ili pokazati, onda je to važna uloga, kao, na primjer, uloga tetke iz Bosanke Krupe koju sam igrala u filmu 'U raljama života'. Ta uloga nije velika, ali je po mišljenjima mnogih vrlo značajna. Ona pokazuje određeni mentalitet i duh kao i ono što se govori u filmu. Smatrala sam da je značajna i da treba da joj se dam i napravim nešto od nje. Glumac može igrati glavnu ulogu i biti prisutan u svakom kadru, ali da sve to nema značenje - govorila je u intervjuu za Politiku.

Tokom osamdesetih godina postala je jedna od najtraženijih glumica, a otkrile su je i televizijske serije, pa se ni nakon penzije u “Gavelli”, u kojem je provela čitav radni vijek, više nije mogla požaliti na nezaposlenost. Iako je bila muslimanka koja je život provela u Hrvatskoj,  koliko je bila voljena govori i činjenica da su joj i posle raspada Jugoslavije redovno stizale ponude iz Sarajeva, Beograda i Ljubljane.

Međutim, suočavala se i sa nepravdama.

– Progutala sam mnogo u svojoj karijeri, a ponajviše sve ono oko nagrada koje nisam dobila. Toga je bilo iz raznih razloga, da sada ne pljujem mnogo po svima nama. Često je bilo dosta kupoprodaja i usluga tipa – ja tebi, ti meni. Kada Miki Manojlović nije dobio nagradu za "Samo jednom se ljubi", a ja za film "Majstori, majstori", rekao mi je: 'Znaš, mi smo gubitnici', tako da ima i dobitnika i gubitnika - otkrila je jednom prilikom.

Osim što je bila velika umjetnica, kako je i sama isticala, voljela je mnogo kockati, a zbog toga je cijenila i glumca Omara Sharifa.

- Ja sam više takmičar, negoli kockar. Ja i kocku, pravu kocku, istinsku, doslovnu kocku shvatam također kao neko takmičenje. I kad igram karte za novac, ne mislim koliko ću izgubiti. Jednostavno, mislim hoću li uopće dobiti ili izgubiti. Znate, to je kod mene više takmičarski nego kockarski duh. Možda bi bio kockarski da sam rođena u drugim uslovima, da sam imala mnogo novaca i da sam mogla ići po svijetu kockati se. Možda bih to izabrala, s obzirom na svoj duh, ali budući da to nije tako, ograničila sam se da to stvarno bude takmičenje u životu. Mislim da to nije ništa loše, da se iz toga može samo nešto dobro izroditi. Kad bi ljudi tako takmičarksi pristupali poslu, pogotovu kolektivnom, iz tog bi mogle nastati samo dobre stvari -rekla je za Yugopapir i potom se osvrnula i na Omara Sharifa sa kojim je dijelila ljubav prema kocki i kartama.

- Volim ga kao glumca, volim što igra bridž, volim ga jer karta, jer je kockar i jer sam i ja sve to - navela je.

Jednom je i kroz šalu rekla: "Zakopajte me sa špilom karata u rukama!"

- Jesam, možda se i onde nađe neko ko će igrati karte. To sam uistinu rekla i ostajem pri tome, jer je to jedan od mojih velikih hobija, koji sam u posljednje vrijeme malo zanemarila. Očito, od svega sam se pomalo umorila. Ali, kad odem u penziju, to će mi biti stalno u rukama, barem se nadam - naglasila je u intervjuu za Yugopapir.

Semka je bila udata za novinara i šahovskog velemajstora Marija Bertoka, a u braku su proveli 48 godina. Nerijetko je isticala da je Mario njena srodna duša, a zanimljivo je da je već pri prvom susretu za njim u Šahovskom klubu znala da će joj upravo on postati muž.

To veče ispratio ju je do kuće, a ona mu je pred ulazom rekla: "Znate, nemojte se ljutiti, ali vi ćete biti moj muž". Ne krijući iznenađenje, on joj je odgovorio: "Nemojte se vi ljutiti, ali ja ne nameravam da se ženim". "Ne kanim se ni ja udavati, ali kada do toga dođe, to ćete biti vi", uzvratila je.

Vjenčali su se poslije osam mjeseci, a upravo uz supruga je Semka Sokolović Bertok zavoljela bridž. Decenijama su imali istu rutinu – svakog četvrtka zajedno su odlazili da se kartaju sa prijateljima. Glumica je obožavala karte, pa je u amanet ostavila da je sahrane sa špilom u rukama. Bračni par Bertok imao je jedno dijete, sina koji je postao stručnjak za računare, a u Americi je studirao i filmsku režiju.

Kada se osvrnula iza sebe, bila je na kraju zadovoljna kako joj je život podijelio karte.

- Mislim da je meni podijelio dobre karte sve dotle dok sam zdrava ja i moja porodica - to mi je osnovna karta, jedina karta koja je, mislim, istinski bitna. Dok je čovek zdrav, duševno i tjelesno, uspesi i neuspjesi nekako se trpe. Glavno da ne boli! Mislim da mi je tu, barem do sada, podijelio dobru kartu. I to mi je najvažnije. A ove druge karte ja sama pomalo držim u rukama, pa malo ispustim, pa malo opet uhvatim, pa tako. Čovek koji nije sposoban podnijeti neuspjeh, ne zna podnijeti ni uspjeh. Romain Rolland kaže: "Slava onima koji ne uspeše."

Semka i Mario, poslije skoro pet decenija zajedničkog života, preminuli su iste godine, u razmaku od nekoliko mjeseci. Semka Sokolović i Mario Bertok u vječnosti počivaju na zagrebačkom groblju Mirogoj.

U martu 2008, Semka je preminula od posljedica moždanog udara u 72. godine. Pet mjeseci kasnije beživotno tijelo njenog muža pronađeno je u Jarunskom jezeru, gde je često odlazio na plivanje.

Objava Bila je potomak Mehmed paše-Sokolovića, a Jugoslavija je obožavala: Zbog kocke postala glumica pojavila se prvi puta na PressMedia.