U današnjem članku vam pišemo na temu života i duhovnog putovanja Prepodobnog Joanikija Velikog. Njegova priča kroz vijekove ostavlja snažan utisak jer pokazuje kako se čovjek, vođen vjerom i smirenošću, može izdvojiti kao primjer istinske posvećenosti.
Prema predanju, Prepodobni Joanikije poticao je iz sela Marikati u Vitinijskoj oblasti. Rođen je u porodici skromnih, ali bogobojažljivih ljudi — ocu Miritrikiju i majci Anastasiji. Njegovo djetinjstvo bilo je obilježeno mirnim seoskim ritmom i duhovnim vrijednostima koje su mu roditelji usađivali. Joanikije je kao dječak čuvao ovce, ali ta skromna dužnost za njega je bila mnogo više od običnog posla. Dok je boravio na pašnjacima, on bi se često izdvajao, prepuštajući se molitvi i tišini. Govorilo se da je svoje stado štitio znakom krsta, vjerujući da tako ostaje sabrano i bezbjedno. Već tada se mogla naslutiti njegova duboka povezanost s nevidljivim svijetom i potreba za samoćom koja će kasnije oblikovati njegov monaški put.
Kako je odrastao, njegovi životni koraci vodili su ga daleko od pašnjaka. Stupio je u vojsku, što je u to vrijeme bio čest put za mladiće njegove dobi. U vojnim redovima pokazao je izuzetnu hrabrost i odlučnost, posebno u sukobima sa Bugarima. Bio je cijenjen vojnik, poznat po staloženosti i spremnosti da izdrži teškoće. Ipak, ta spoljašnja snaga nije bila ono po čemu će ga svijet najviše pamtiti. U njemu je živjela želja za mirom, za životom posvećenim Bogu i tihim molitvama, daleko od ratnih bubnjeva.
- Završivši svoje vojničke obaveze, Joanikije je donio odluku koja će obilježiti njegovu budućnost. Povukao se na Olimp Azijski, poznat kao mjesto gdje su mnogi tražili duhovnu obnovu, i tamo se zamonašio. Taj trenutak bio je početak njegovog dugog i zahtjevnog podvižničkog života. Posvetio se molitvi, postu, odricanju i stalnom traganju za unutrašnjim mirom. Više od pedeset godina provodio je na različitim mjestima, životareći skromno, ali bogato u duhu. Njegova istrajnost u podvigu postala je prepoznatljiva i izvan granica mjesta gdje je živio.
Vremenom su se proširile priče o njegovim neobičnim darovima. Vjerovalo se da mu je Bog podario moć da liječi bolesti, oslobađa ljude od muka i izgoni zle duhove. Ljudi su dolazili izdaleka tražeći pomoć jer se govorilo da njegove molitve donose iscjeljenje i olakšanje. Posebno je bilo poznato da ukroćuje divlje životinje, naročito zmije, kao i da prelazi preko vode kao da hoda po čvrstom tlu. Pričalo se i o tome da je u pojedinim trenucima mogao postati nevidljiv ljudima ili unaprijed znati događaje koji tek dolaze. Bez obzira na sva ta čuda, ostao je nevjerovatno skroman i blag. To je ono što je mnoge najviše zadivljivalo — čovjek toliko obdareni nije se uzdizao iznad drugih, već je živio u tišini i krotkosti.
Joanikije je izgledom bio impozantan, snažan i visok, gotovo kao lik iz priča. Ali ono po čemu su ga pamtili nije bila njegova fizička snaga, već duhovna blagost, koja je bila u suprotnosti s njegovim vanjskim izgledom. Bio je uključen u život crkve, posebno u vrijeme ikonoborstva — perioda kada su ikone bile zabranjene, a vjerovanje naroda stavljeno na tešku probu. U početku je i sam bio zbunjen i nakratko se priklonio struji koja je odbacivala ikone, ali ubrzo se pokajao i postao vatren i nepokolebljiv branitelj svetih ikona. Njegovo prijateljstvo s carigradskim patrijarhom Metodijem govori o poštovanju koje je stekao među duhovnicima svog vremena.
- Poživio je čak 94 godine, što je u to doba bila izuzetna rijetkost. Nakon smrti, predanje o njegovim čudima nije prestalo. Ljudi su vjerovali da je njegova blizina Bogu ostala snažna i poslije odlaska s ovog svijeta. U molitvama su ga prizivali kao svetitelja koji i dalje pomaže, donosi mir i podiže one koji mu se obraćaju u nevolji.
Njegova molitva, koja se i danas izgovara, opisuje ga kao čovjeka čije su suze natapale pustinju i činile je plodnom, kao svjetiljku koja je svijetlila svojim djelima i čudima. U toj molitvi se traži da zagovara duše onih koji se s vjerom obraćaju njegovom imenu. I upravo tu leži suština njegove priče — svetost koja se rađa iz tišine, skromnosti i nepokolebljive vjere.
Priča o Prepodobnom Joanikiju Velikom i danas inspiriše, jer pokazuje kako se jedan čovjek, ne po rođenju velik, već po duhu snažan, može uzdići iznad vremena i ostati simbol dobrote, čudotvorstva i nade
