Dragana Seferović-Pilav prošla je kroz teško djetinjstvo, liječenje, rat i odrastanje daleko od bioloških roditelja. Najveću ljubav i sigurnost pronašla je uz ženu koju i danas zove mamom. Njena priča pokazuje koliko podrška, upornost i toplina mogu promijeniti nečiji život.
Život Dragane Seferović-Pilav od najranijeg djetinjstva obilježili su liječenje, rat, odlazak u Njemačku i odrastanje izvan biološke porodice. Posebno mjesto u njenoj priči ima Mediha, žena koja joj je pružila dom, sigurnost i nježnost koju ranije gotovo nije poznavala. Dragana je kasnije upoznala biološkog oca, a majku tek sa 26 godina. Iako nije dobila sve odgovore koje je godinama tražila, danas kaže da je prestala živjeti u potrazi za objašnjenjima i izgradila vlastiti životni put.
Dragana Seferović za sebe kaže da je vesela, vjerna i prije svega uporna. Rođena je u Foči, porijeklom je iz Goražda, ali njeno djetinjstvo veoma rano je krenulo putem drugačijim od onoga koji prolazi većina djece. Kada je imala godinu i sedam mjeseci, roditelji su primijetili da ne hoda kako bi trebalo, pa su uslijedili pregledi i liječenje.
U međuvremenu je njen otac otišao u Njemačku, a nakon što je postalo jasno da joj je potrebno dalje liječenje, odlučeno je da i ona bude prebačena tamo. Ratne 1992. godine, u avgustu, otišla je konvojem zajedno s grupom od četrdesetak djece, među kojima je devetero bilo upućeno na liječenje.
U Njemačku je stigla sa pet godina. Tamo je započela školovanje, ali je zbog nepoznavanja jezika kasnije morala ponoviti prvi razred. Nakon dvije godine vratila se u Bosnu i Hercegovinu i nastavila život u Dečijem selu, gdje će upoznati osobu koja je u njenom odrastanju zauzela mjesto majke.
Ukratko: Dragana je kao dijete liječena u Njemačkoj, a nakon povratka odrastala je izvan biološke porodice. Mediha, žena koja je brinula o njoj i njenom bratu, postala je osoba koju Dragana i danas bez dileme naziva mamom. Biološkog oca upoznala je sa osam godina, prvi glas majke čula sa 19, a uživo ju je srela tek sa 26 godina.
Mediha joj je pokazala kako izgleda porodična bliskost
Prije nego što je došla kod Medihe, Dragana je bila naviknuta na život u kolektivu s mnogo djece. Najveća promjena za nju nije se odnosila na prostor ili materijalne uslove, nego na zagrljaje, dodire i svakodnevnu pažnju. Sama je govorila da u kolektivu djeca nisu bila naviknuta na takvu nježnost.
Dolazak u malu garsonjeru u kojoj su živjeli samo Dragana, njen brat i Mediha zbog toga joj je u početku bio neobičan. Kada bi je neko pokušao zagrliti ili pomaziti, povlačila se jer takvu bliskost nije poznavala. Vremenom je, međutim, upravo Mediha postala centralna osoba njenog odrastanja.
„I danas je zovem mama. Bilo bi mi potpuno neprirodno da je zovem imenom, Mediha. Ona je osoba koja me odgajala, sekla mi nokte, češljala kosu, brinula da završim školu. Koliko god je meni bilo teško, ona je uvek bila uz mene.“
— Dragana Seferović-Pilav
Mediha je bila uz nju i tokom zdravstvenih problema. Dragana je navela da je često imala ešerihiju te da ju je upravo žena koju je zvala mamom vodila ljekarima i brinula o njenom oporavku. Za više od tri decenije zajedničkog života, kaže, nikada joj nije rekla da joj nije prava majka.
Danas, kada i sama ima djecu, Dragana navodi da još bolje razumije koliko je truda i odricanja bilo potrebno da neko prihvati i odgaja dijete koje nije biološki njegovo. Upravo zbog toga Mediha u njenom životu nije zauzela mjesto zamjene za majku, nego majke u punom smislu te riječi.
Biološka porodica bila je blizu, ali nije bila dio svakodnevice
Odrastanje je bilo složenije zbog činjenice da su njen biološki otac, braća i drugi članovi porodice živjeli nedaleko od škole koju je pohađala. Dragana ih je povremeno viđala, ali s njima nije dijelila svakodnevni život. Posebno se sjeća situacija kada su je druga djeca zadirkivala jer su njenog oca viđala kako pretražuje kontejnere.
Oca je prvi put upoznala sa osam godina, kada je došao u Dečije selo i rekao da želi vidjeti kćerku. Dragana je taj susret doživjela veoma emotivno. Posmatrala je njegove ruke, kosu i detalje lica, pokušavajući u njemu pronaći nešto svoje. Kaže da je osjetila njegovu ljubav i da joj je, uprkos fizičkoj odsutnosti tokom odrastanja, ostao važna osoba.
Priča o biološkoj majci bila je mnogo nejasnija. Dragana je tek nakon susreta s ocem saznala da je majka živa i da boravi u Italiji. Kao dijete koje je odraslo u domu, kaže da dugo nije ni razumjela šta znači imati vlastitu majku i oca, sve dok nije krenula u školu i vidjela drugu djecu kako dolaze sa roditeljima.
Majčin glas čula je sa 19, a zagrlila je tek sa 26 godina
Prvi telefonski razgovor s biološkom majkom Dragana je imala 16. februara 2009. godine, kada je imala 19 godina. Do susreta uživo ipak je prošlo još nekoliko godina. Majka je nakon rata ostala u Italiji, dok su životne okolnosti dugo sprečavale njihov susret.
Kada je Dragana napokon dobila njenu adresu, zajedno s tadašnjim suprugom krenula je automobilom u Italiju. U tom trenutku bila je u šestom mjesecu trudnoće, a s njima je bio i sin Emin, star godinu dana. Pomoć im je pružila žena iz Bosne po imenu Hasena, koja je poznavala Draganinu majku i odvela ih do nje.
Prvi zagrljaj nakon 26 godina nije, međutim, donio potpuno onakav osjećaj kakav je Dragana zamišljala. Posebno ju je zaboljelo što joj se učinilo da se majka srdačnije obradovala Haseni nego vlastitoj kćerki. Danas kaže da taj trenutak gleda drugačije, ali da joj je tada bilo veoma teško.
Važan trenutak: Kada je konačno dobila priliku razgovarati s biološkom majkom, Dragana joj je postavila pitanje koje je nosila godinama: „Zašto si me ostavila?“ Kaže da nikada nije dobila odgovor koji bi mogao izliječiti ono dijete u njoj koje je čekalo objašnjenje.
Prestala je tražiti odgovore koje možda nikada neće dobiti
Draganina biološka majka rodila je četrnaestoro djece, a život svakog od njih krenuo je različitim putem. Dragana danas naglašava da ne želi određivati ko je bio kriv niti donositi konačne sudove jer ne zna sve okolnosti u kojima su roditelji donosili odluke.
Uprkos svemu, i dalje pokušava pomoći majci koja živi sama u Italiji u skromnim uslovima i godinama nema riješen pravni status i dokumente. Dragana se raspitivala u institucijama, prikupljala dokumentaciju i uspjela joj riješiti matični broj. Kaže da, bez obzira na prošlost, smatra da žena koja ju je rodila danas zaslužuje pomoć.
Ono što joj i dalje nedostaje jeste emotivna bliskost kakvu je očekivala. Nakon jednog događaja povezanog sa zajedničkom fotografijom na društvenim mrežama odlučila je, kako kaže, prestati tražiti nova objašnjenja i staviti tačku na pitanja koja su je dugo pratila.
Danas je Dragana Seferović-Pilav profesorka sporta i fizičkog vaspitanja, balerina i slikarka. Njena priča povezuje liječenje, ratno djetinjstvo, život u kolektivu, odnos s hraniteljkom koju naziva mamom i dugotrajnu potragu za biološkom porodicom. Najjasniju razliku između tih odnosa sama je napravila svojim životom: majkom smatra osobu koja ju je odgajala, dok je prema biološkoj porodici izgradila odnos koji prihvata sa svim njegovim nedostacima i pitanjima bez odgovora.
