“Ako ti je toliko teško, nemoj ni dolaziti!” viknula je mama dok je rukom odgurivala tanjur juhe koji sam upravo stavila pred nju.
Juha se prolila po stolnjaku koji sam dobila za svadbu. Mrkva i rezanci skliznuli su na pod. Stajala sam usred njezine kuhinje, još u kaputu, s mokrim cipelama od kiše i vrećicama iz Konzuma koje su mi rezale prste. Nisam ni sjela. Iz škole sam pokupila djecu, otrčala po lijekove, ostavila lonac na štednjaku kod kuće da muž i djeca imaju što pojesti, pa došla njoj.
A ona me gledala kao da sam joj neprijatelj.
“Dobro, mama”, rekla sam tiho, ali glas mi je drhtao. “Samo mi reci što hoćeš.”
“Neću ništa. Sve radiš preko volje. Osjeti se to.”
Tada sam se okrenula prema sudoperu da ne vidi kako plačem. Suze su same išle, od umora više nego od tuge. Ili možda od svega pomalo.
Moja mama, Vesna, razboljela se prije četiri godine. Najprije su to bili problemi s kukom i šećerom. Onda joj je nakon manjeg moždanog udara oslabila lijeva strana tijela. Nije bila nepokretna, mogla je uz hodalicu do kupaonice i do balkona, ali više nije mogla živjeti kao prije. Trebala je nekoga za nabavu, čišćenje, kuhanje, liječnike, račune, terapije. Nekoga da joj sto puta objasni koji je dan, gdje su joj naočale i zašto liječnik ne može doći baš kad ona poželi.
Taj netko sam, naravno, postala ja.
“Ti si najbliže, Sanja”, govorila je sestra Mirjana preko telefona. “Ja sam u Mostaru, znaš i sama. Nije to samo sjesti u auto.”
Kao da sam ja živjela preko puta mame. Živjela sam u drugom dijelu Zagreba, radila osam sati u računovodstvu jedne male građevinske firme i imala dvoje djece. Luka je tada imao jedanaest, a Petra sedam godina. Moj muž Davor u početku nije ništa govorio. Sam bi skuhao ručak, preuzeo djecu s treninga, legao kasnije jer je čekao da se vratim.
Ali i on je samo čovjek.
Jedne večeri došla sam kući skoro u deset. Mama je inzistirala da ostanem jer joj se činilo da joj srce “čudno lupa”. Hitna je došla, izmjerila tlak, rekla da nije hitno, ali da mora mirovati. Kad sam ušla u stan, Davor je sjedio u mraku u kuhinji.
“Nisi večerala”, rekao je.
“Nisam stigla.”
“Nisi ni nazvala.”
“Davor, molim te, nemoj sad.”
Nije povisio glas. To je bilo gore.
“A kad da pričamo, Sanja? Kad Luka opet zaspe čekajući te da mu pogledaš zadaću? Kad Petra prestane pitati zašto baka uvijek dobije mamu, a ona ne?”
Samo sam skinula jaknu i sjela na pod kraj vrata. Nisam imala snage ni braniti se. Znala sam da je u pravu, a opet sam osjećala bijes. Na koga? Na mamu jer je bolesna? Na sestru jer nije tu? Na sebe jer nisam znala reći ne?
Mirjana bi došla svaka dva-tri mjeseca. Donesi mami kremu, kupi joj novu spavaćicu, sjedne dva sata, slika se s njom i pošalje u obiteljsku grupu: “Moja mamica.” Onda bi meni rekla kako mama izgleda zapušteno i kako bih trebala više paziti na prehranu.
Jednom sam pukla.
Bilo je to nedjeljom, kod mame. Mirjana je došla s mužem Jasminom i donijela kolače iz slastičarnice. Mama je bila posebno dobro raspoložena, smijala se, čak je tražila da joj Mirjana napravi frizuru. Gledala sam ih i osjećala nešto ružno u sebi. Kao ljubomoru. Kao da je moja sestra dobila mamu kakva je nekad bila, a meni je ostavila onu koja se dere jer joj čaj nije dovoljno topao.
Kad su krenuli, Mirjana me zagrlila i šapnula: “Znaš, možda bi joj trebala biti malo nježnija. Ona se boji.”
Odmaknula sam se od nje.
“Ja da budem nježnija?”
“Sanja, nemoj odmah tako…”
“Ti dođeš četiri puta godišnje i govoriš mi kako da joj budem nježna? Znaš li koliko puta sam ovaj mjesec izlazila s posla? Znaš li koliko sam noći spavala kod nje jer je mislila da će umrijeti? Znaš li da mi je Petra rekla da sam joj obećala otići na priredbu, a nisam se ni sjetila?”
Mirjana je problijedjela.
“Ja imam svoj život u Mostaru.”
“A ja nemam?”
Mama je iz dnevne sobe viknula: “Što se dereš? Zar se ne možete ponašati kao sestre?”
Tu sam se nasmijala, onako gorko. “Ne možemo, mama. Jer sam ja tebi kći samo kad nešto treba.”
Nastala je tišina. Jasmin je gledao u pod. Mirjana je stisnula usne, oči su joj se napunile suzama, ali nije plakala. Samo je uzela torbu i otišla.
Tri tjedna nismo razgovarale.
U ta tri tjedna mama je bila još teža. Kao da je osjetila da se nešto slomilo. Zvala me po deset puta dnevno. Jednom zato što joj daljinski ne radi, drugi put jer je čula susjedu na hodniku pa se prepala, treći put jer nije mogla naći karticu zdravstvenog. Kad se ne bih javila odmah, zvala bi Davora.
Jedne srijede, dok sam sjedila u autu ispred mamine zgrade, nisam mogla izaći. Samo sam držala volan i plakala. Kasnila sam po Luku na trening, na poslu sam pogriješila u obračunu plaća, a mama me upravo nazvala i rekla da sam bezobrazna jer sam joj kupila kruh sa sjemenkama umjesto običnog.
Nazvala sam Mirjanu.
Čim se javila, rekla sam: “Ne mogu više.”
Nije ništa odgovorila nekoliko sekundi.
Onda je tiho rekla: “Ni ja ne mogu više ovako, Sanja.”
Prvi put sam čula da plače. Rekla mi je da se osjeća kao kukavica, da svaki put kad dođe kod mame pobjegne ranije jer ne može podnijeti njezine prigovore i pogled kojim joj daje do znanja da ju je napustila. Rekla je da Jasmin više ne želi slušati naše svađe. Da je i ona usamljena, samo što svoju krivnju skriva iza kilometara.
Dogovorile smo se da sjednemo sve tri. Bez muževa, bez djece, bez glume.
Mama je najprije odbijala njegovateljicu.
“Ne treba meni nikakva strankinja po kući. Nisam ja još za otpad.”
Mirjana joj je uzela ruku. “Mama, nije to zato što si ti teret. Nego zato što mi više nismo dobro. Ni ti, ni Sanja, ni ja.”
Ja sam šutjela, gledala u svoje dlanove.
Onda je mama rekla ono što nisam očekivala.
“Znam da sam teška. Kad me zaboli, kad se probudim i ne mogu sama navući čarapu… bude me sram. A onda se naljutim na tebe jer si tu. Najlakše je naljutiti se na onoga tko ne ode.”
Nisam joj odmah oprostila. Iskreno, nisam ni danas sigurna jesam li potpuno. Ali taj dan sam je zagrlila. Obje smo plakale, nespretno, preko njezine hodalice koja nam je smetala između koljena.
Sada dolazi žena po imenu Zlata tri puta tjedno, po četiri sata. Okupa mamu, skuha joj nešto, prošeta je do parka kad vrijeme dopusti. Mirjana svaki mjesec uplaćuje polovicu, bez izgovora. Ja sam i dalje ta koja je najbliže i još uvijek najviše radim, to se nije čarobno promijenilo.
Ali utorkom, dok je Zlata kod mame, sjednem sama na kavu. Nekad samo šutim i gledam ljude kako prolaze. Nekad odem po Petru ranije pa prošetamo do Save. Ti mali sati su mi vratili zrak u pluća.
Ipak, gorčina ostane. Ostanu godine kad sam se raspadala, a svi su govorili da je normalno da ja to nosim jer sam “bliže”. Kao da blizina automatski znači da manje boli.
Je li stvarno sebično tražiti pomoć prije nego što počneš mrziti ljude koje voliš? I koliko nas šuti dok ne pukne, samo zato što nas je sram reći: ne mogu više?
