Imam 50 godina. Nemam muža, nemam djecu i ne osjećam da mi išta nedostaje. Kad sam to rekla za obiteljskim ručkom, moja teta me pogledala kao da sam priznala neku veliku nesreću. Mama je uzdahnula, a sestra se samo nasmiješila. Ali onda je netko spomenuo da sljedeći vikend idem sama na more. I odjednom su svi imali nešto za reći o mom životu.
Zovem se Paula. Imam pedeset godina, živim u Zagrebu, radim, plaćam svoje račune i sasvim sam zadovoljna životom koji sam si stvorila.
Nikad se nisam udavala. Nemam djece.
I znam da je nekim ljudima teško povjerovati u ovo što ću reći, ali meni je stvarno dobro.
Ne govorim to zato što pokušavam nekoga uvjeriti. Ne tješim samu sebe. Ne glumim da sam sretna dok navečer plačem u praznom stanu.
A najčudnije u svemu tome nije moja odluka da živim sama.
Najčudnije je koliko ta odluka smeta drugim ljudima.
Svaki put kad odem na neko obiteljsko okupljanje, proslavu rođendana ili sretnem nekoga koga godinama nisam vidjela, razgovor prije ili kasnije završi na istim pitanjima.
„Paula, ima li što novo kod tebe?”
„Jesi li upoznala nekoga?”
„A djeca? Nikad nisi poželjela imati svoje?”
Kad kažem da nisam udana i da nemam djecu, gotovo uvijek primijetim istu reakciju.
Prvo kratka tišina.
Onda onaj pogled.
Mješavina iznenađenja, nelagode i nekakvog sažaljenja koje nisam tražila.
Kao da sam upravo priznala da sam ostala bez svega što je u životu važno.
A onda počinju utješne rečenice.
„Ma još si ti zgodna žena.”
„Nikad nije kasno za ljubav.”
„Danas se ljudi žene i u šezdesetoj.”
„Samo nemoj odustati.”
Od čega da ne odustanem?
Od nečega što uopće ne tražim?
Ponekad mi dođe da se nasmijem. Ponekad mi bude neugodno zbog njih, a ponekad me jednostavno umori to što svoj život stalno moram objašnjavati.
Jer ja nisam žena koju je netko zaboravio izabrati.
Nisam ostala na nekoj stanici dok su svi drugi nastavili put.
Ne sjedim kod kuće čekajući muškarca koji će napokon dati smisao mom postojanju.
Imala sam veze. Bila sam zaljubljena. Bilo je i razočaranja, kao i kod većine ljudi.
Ali moj život nije pauza između dvije ljubavne priče.
Ovo je moj život.
I sviđa mi se.
Da se razumijemo, nemam ništa protiv muškaraca, braka ni djece.
Volim ljude. Volim društvo. Volim kad mi prijateljice dođu na večeru pa se razgovor oduži do ponoći. Volim obiteljske ručkove, rođendane, smijeh i kuću punu glasova.
Obožavam biti teta.
Moja sestra Marina ima dvoje djece. Njih dvoje znaju da kod tete Paule uvijek postoji mogućnost za sladoled, odlazak u kino ili šetnju gradom.
Kad je moja nećakinja Lana bila manja, znala me nazvati samo da mi ispriča što je dobila u školi ili što joj je rekla najbolja prijateljica.
Danas već ima svoje društvo i ne treba me toliko, ali i dalje me ponekad nazove kad joj nešto leži na srcu.
Volim ih oboje.
Volim provoditi vrijeme s njima.
I priznajem bez imalo srama da volim i trenutak kad ih vratim roditeljima.
Dođem kući, skinem cipele, ostavim torbu pokraj vrata i sjednem na kauč.
Tišina.
Nema televizora koji radi u drugoj sobi. Nema svađe oko mobitela. Nitko ne pita što ćemo jesti, gdje su mu tenisice ili zašto baš danas mora napisati zadaću.
Samo moj stan i ja.
Nekome je to tužno.
Meni je to mir.
Nedjeljom se budim kad se probudim.
Skuham kavu, otvorim prozor i doručkujem koliko god polako želim.
Ne moram žuriti jer netko ima trening, ručak kod svekrve ili obavezu koju sam zaboravila zapisati u kalendar.
Ako mi se čita knjiga dva sata, čitam.
Ako poželim otići na Dolac, odem.
Ako odlučim ostati cijeli dan u pidžami, nitko mi neće prigovarati.
I znate što?
Nije mi dosadno.
Nekim ljudima je teško shvatiti da mir ne mora značiti prazninu.
Moj stan nije čekaonica u kojoj sjedim dok ne počne „pravi život”.
To je moj pravi život.
Kad mi se u petak navečer prohtije otići nekamo na dva dana, mogu jednostavno spakirati torbu.
Prošli mjesec sam tako otišla na Kvarner. Sama.
Šetala sam uz more, pila kavu gledajući brodove i večerala u malom restoranu u kojem nisam poznavala nikoga.
Konobar me pitao čekam li još nekoga.
Rekla sam da ne čekam.
Donio mi je jelovnik i to je bilo sve.
Nije bilo tragedije. Nitko nije morao sjediti nasuprot meni da bi mi večera bila ugodna.
Isto je s novcem.
Radim već godinama. Nisam bogata, ali dovoljno zarađujem da pristojno živim i nešto ostavim sa strane.
Kad trebam novi madrac, kupim ga.
Kad želim odvesti prijateljicu na večeru za rođendan, odvedem je.
Kad mi se putuje, štedim za putovanje.
Ne moram nikome opravdavati zašto sam potrošila novac na nešto što me veseli.
Izgradila sam jednostavan, stabilan život po vlastitoj mjeri.
I baš zato me pogađa kad ga drugi gledaju kao da je samo polovica nečega.
Vidim svoje prijateljice koje su udane i imaju djecu.
Neke su stvarno sretne i drago mi je zbog njih.
Ali vidim i one koje su stalno iscrpljene.
Advertiserments
Posao, kuhanje, pranje, djeca, roditelji koji stare, računi, liječnici, obaveze…
Neke već godinama žive s muževima s kojima gotovo više i ne razgovaraju, osim kad treba odlučiti tko ide u trgovinu i tko će platiti režije.
Ne mislim da je njihov život pogrešan.
Samo ne razumijem zašto se moj automatski smatra manje vrijednim.
Zašto se od žene očekuje da mora biti nečija supruga ili majka kako bi njezin život bio potpun?
I zašto je nekima toliko teško prihvatiti ženu koja kaže da je sretna upravo ovako?
Prošle nedjelje to pitanje ponovno se otvorilo za ručkom kod moje mame.
Bili smo svi zajedno. Mama, moja sestra s mužem i djecom, teta i ja.
Dok smo jeli, teta je spomenula ženu iz susjedstva koja se nedavno ponovno udala.
„Vidiš, Paula”, rekla je, „žena ima pedeset i šest godina i opet je našla sreću. Nikad se ne zna.”
Nasmiješila sam se.
„Drago mi je zbog nje.”
„Pa i ti bi mogla nekoga upoznati.”
„Mogla bih. Ali ne tražim nikoga.”
Teta je odložila vilicu.
„Nemoj tako govoriti. Nitko ne želi ostati sam.”
„Ali ja nisam nesretna, teta.”
Pogledala me gotovo uvrijeđeno.
„Sad nisi. Ali što ćeš kad ostariš? Tko će se brinuti za tebe?”
Mama je tiho dodala:
„Samo se brinemo za tebe.”
Htjela sam promijeniti temu. Stvarno jesam.
A onda sam usput rekla da sam rezervirala mali apartman na moru za sljedeći vikend.
„Sama?”, pitala je teta.
„Sama.”
Odmahnula je glavom.
„Ja to nikad neću razumjeti.”
U tom trenutku Marina, moja sestra, pogledala me preko stola.
Bila je umorna. To sam primijetila još kad je došla. Već tjednima je pokušavala uskladiti posao, djecu i sve ostalo.
„Paula”, rekla je, „htjela sam te nešto zamoliti.”
„Reci.”
„Bi li mogla sljedeću subotu pričuvati djecu? Samo do navečer. Mi bismo stvarno trebali malo vremena za sebe.”
Advertiserments
Za stolom je na trenutak zavladala tišina.
Svi su znali da sam upravo rekla da putujem.
I svi su čekali što ću odgovoriti.
Jer koliko god ljudi govorili da je moj život samo moja stvar, tada sam prvi put imala osjećaj da će jedna sasvim obična riječ pokazati misle li to doista.
2. DIO — NASTAVAK
Pogledala sam sestru, pa mamu, pa ponovno sestru.
„Marina, stvarno bih ti rado pomogla, ali ne mogu u subotu. Već sam platila smještaj i dogovorila put.”
Sestra je kimnula.
„Dobro, nema veze. Nisam znala da je baš taj vikend.”
I da je tu razgovor završio, sve bi bilo sasvim u redu.
Ali moja teta nije mogla prešutjeti.
„Paula, pa more neće pobjeći. Sestra te nešto moli. Djeca su ipak važnija od jednog vikenda.”
Nisam odmah odgovorila.
Znam da je ona odrasla u drukčije vrijeme. Znam da za nju obitelj znači da se svi uvijek moraju staviti na raspolaganje jedni drugima.
Ali način na koji je to rekla zasmetao mi je.
Kao da moj vikend ne vrijedi ništa samo zato što nemam muža i djecu.
Kao da su moji planovi uvijek manje važni od planova ljudi koji imaju obitelj.
„Teta, djeca su mi važna”, rekla sam. „Ali i moje vrijeme je važno.”
Odmahnula je rukom.
„Ma dobro, nemoj sad filozofirati. Ti barem nemaš nikakvih obaveza.”
Ta me rečenica pogodila više nego što sam očekivala.
Nemam obaveza?
Radim pet dana u tjednu. Brinem se za svoj stan, svoje račune, svoj posao i sve ostalo što čini svakodnevni život.
Pomažem mami kad treba otići liječniku. Sestra zna da me može nazvati ako zapne s djecom. Kad je jedna moja prijateljica imala operaciju, dva sam joj tjedna donosila namirnice i pomagala po stanu.
Ali zato što nemam muža i djecu, moje se vrijeme nekako podrazumijeva kao slobodno vrijeme koje pripada drugima.
Pogledala sam tetu.
„Imam obaveze. Samo nisu iste kao tvoje.”
„Pa dobro, što si se odmah naljutila?”
„Nisam se naljutila. Samo ne želim da se podrazumijeva da uvijek mogu odustati od svojih planova.”
U tom trenutku javila se Marina.
„Teta, stvarno je u redu. Ja sam pitala, Paula je rekla da ne može. Nema razloga da se svađamo.”
Bila sam joj zahvalna.
Jer moja sestra nikada nije mislila da joj nešto dugujem zato što ona ima djecu, a ja nemam.
Ona zna da njezinu djecu volim.
Advertiserments
I isto tako zna da nisam njihov treći roditelj.
Poslije ručka pomagala sam mami pospremiti stol.
Marina je otišla s djecom u dnevnu sobu, a teta je još neko vrijeme razgovarala s njezinim mužem.
Mama je prala tanjure. Ja sam ih brisala.
Neko smo vrijeme šutjele.
Onda je rekla:
„Znaš, nisam htjela da se osjećaš loše.”
„Znam, mama.”
„Samo mi je teško kad pomislim da si uvijek sama.”
Spustila sam krpu.
„Ali nisam uvijek sama.”
„Znaš na što mislim.”
Znala sam.
Za nju je žena koja živi sama žena kojoj nešto nedostaje.
Ona je gotovo cijeli odrasli život provela s mojim ocem. Brinula se za nas, održavala kuću, radila i nikad nije imala puno vremena samo za sebe.
Kad je tata umro, bila je izgubljena.
Ne zato što nije bila sposobna živjeti sama, nego zato što desetljećima nije morala razmišljati o životu u kojem se svaka odluka ne donosi u dvoje.
Razumjela sam njezin strah.
Samo nisam željela da postane i moj.
„Mama, ti se bojiš da ću jednog dana biti usamljena. Ali ja ti već godinama pokušavam reći da sada nisam.”
Uzela je sljedeći tanjur.
„A što kad ostariš?”
„Ne znam.”
Pogledala me iznenađeno.
„Kako ne znaš?”
„Pa stvarno ne znam. Ne znam hoću li jednog dana trebati pomoć. Ne znam hoću li biti zdrava. Ali to ne zna nitko od nas.”
Nije ništa rekla.
Nastavila sam:
„Marina ima djecu i muža. Misliš da to znači da nikad neće biti usamljena? Da će joj djeca uvijek živjeti blizu? Da će moći ostaviti posao i brinuti se za nju kad god zatreba?”
Mama je uzdahnula.
„Naravno da to nitko ne može znati.”
„Eto. Ni ja ne mogu znati. Ali ne želim danas živjeti život koji ne želim samo zato što se bojim onoga što bi se možda moglo dogoditi za dvadeset ili trideset godina.”
Mama je ugasila vodu.
Nije mi rekla da sam u pravu.
Nisam to ni očekivala.
Samo me pogledala i tiho rekla:
Advertiserments
„Ja bih ipak voljela da imaš nekoga svog.”
Ta mi je rečenica ostala u glavi.
Nekoga svog.
Znači li to da nemam nikoga?
Imam sestru. Imam nećaka i nećakinju. Imam prijateljice koje poznajem više od dvadeset godina.
Imam susjedu s kojom pijem kavu kad se sretnemo u dvorištu. Imam ljude kojima se mogu javiti kad mi je teško i koji meni mogu pokucati na vrata.
Ne živimo pod istim krovom.
Ne dijelimo prezime.
Ali jesu li zato manje moji?
Nisam pokušavala sve to objasniti mami.
Samo sam je zagrlila.
„Imam ja svoje ljude, mama.”
Nasmiješila se, premda sam vidjela da još razmišlja o svemu što sam rekla.
Kad sam se spremala otići, Marina me zaustavila u hodniku.
„Hej, samo da ti kažem. Nije mi bilo ugodno što se teta onako ubacila.”
„Ma dobro je.”
„Nije baš. Pitala sam te jer sam mislila da si možda slobodna. Ne zato što očekujem da uvijek budeš dostupna.”
Kimnula sam.
„Znam.”
„Uostalom”, nasmijala se, „da mi netko sada kaže da mogu sama otići na more i dva dana ne slušati nikoga, već bih bila na putu.”
Obje smo se nasmijale.
Ali onda je zastala.
„Znaš što je najgore? Ponekad sam toliko umorna da se više ni ne sjećam kad sam zadnji put napravila nešto samo zato što sam ja to htjela.”
To me rastužilo.
Ne zato što sam pomislila da je njezin život loš.
Marina voli svoju djecu. Voli muža. Stvorila je obitelj kakvu je oduvijek željela.
Samo što je usput, kao mnoge žene, navikla stavljati sebe na posljednje mjesto.
„A što bi napravila da imaš jedan dan samo za sebe?”, pitala sam je.
Razmislila je.
„Ne znam. Valjda bih spavala do deset.”
„I onda?”
„Otišla bih na doručak negdje gdje ne moram nikome rezati palačinke.”
Počele smo se smijati.
„Onda dogovori to s mužem”, rekla sam joj. „Neka on preuzme djecu jedan dan.”
„Pokušat ću.”
„I nemoj čekati da budeš potpuno iscrpljena.”
Nisam joj držala predavanje.
Ona zna bolje od mene koliko je teško uskladiti sve što nosi na leđima.
Advertiserments
Samo sam željela da se i njezine želje ponekad računaju.
Prije nego što sam otišla, dogovorile smo se da ću neki drugi vikend povesti djecu u kino.
Kad budem mogla.
Kad se dogovorimo.
Bez ljutnje i bez osjećaja krivnje.
Sljedećeg petka sjela sam u automobil i krenula prema moru.
Bilo je rano jutro. Zagreb je još bio pospan, a na sjedalu pokraj mene ležala je torba s odjećom i knjigom koju već tjednima nisam stigla pročitati.
Na prvoj pauzi stigla mi je poruka od Marine.
„Uživaj! I popij jednu kavu za mene.”
Poslala sam joj smajlić i obećala fotografiju mora.
Nisam se osjećala krivom.
Nisam osjećala ni potrebu dokazivati koliko sam sretna.
Samo sam bila zadovoljna što sam krenula.
Stigla sam poslijepodne.
Apartman je bio malen, s balkonom okrenutim prema sporednoj ulici. More se vidjelo tek kad bih se malo nagnula preko ograde.
Nije bilo ničega posebnog.
Ali bilo je čisto, mirno i dovoljno za mene.
Ostavila sam torbu i otišla u šetnju.
Na rivi su ljudi sjedili po kafićima. Neki s obitelji, neki u paru, neki sami.
Nitko nije posebno obraćao pažnju na mene.
I pomislila sam koliko je neobično što se neki ljudi toliko brinu oko toga kako provodim život, dok većina svijeta jednostavno živi svoj.
Navečer sam otišla na večeru.
Za stolom do mene sjedila je starija žena koja je također jela sama.
U jednom trenutku upitala me koliko je sati.
Odgovorila sam joj, a onda smo se spontano zapričale.
Došla je iz Varaždina. Muž joj je umro prije nekoliko godina. Rekla je da je dugo izbjegavala putovanja jer nije znala kako će se osjećati bez njega.
„A onda sam si rekla da ne moram baš sve prestati raditi”, kazala je.
Nisam znala što bih joj na to odgovorila, osim da mi je drago što je ipak došla.
Nije mi držala lekciju o samoći.
Nisam ni ja njoj.
Razgovarale smo desetak minuta, poželjele jedna drugoj laku noć i svaka nastavila svoju večeru.
Taj me susret podsjetio na nešto važno.
Biti sam za stolom ne govori gotovo ništa o nečijem životu.
Advertiserments
Netko je sam jer tuguje.
Netko jer čeka.
Netko jer se oporavlja od lošeg odnosa.
A netko jednostavno zato što mu se te večeri večera u miru.
Izvana izgledamo isto.
Iznutra su to potpuno različite priče.
Kad sam se u nedjelju vratila u Zagreb, prvo sam nazvala mamu.
Pitala me jesam li dobro putovala i je li mi bilo lijepo.
„Predivno”, rekla sam.
„Jesi barem upoznala koga?”
Nasmijala sam se.
„Jesam, mama. Jednu simpatičnu gospođu iz Varaždina.”
„Pa nisam baš na to mislila.”
„Znam.”
I ona se nasmijala.
Nismo se posvađale.
Nisam joj morala ponovno objašnjavati svoj život.
A možda ona nikada neće potpuno razumjeti moje izbore.
Mogu živjeti s tim.
Jer ne trebam da se svi slože sa mnom da bih bila mirna.
Tjedan dana poslije Marina me nazvala.
„Znaš što? Jučer sam otišla sama u grad.”
„Stvarno?”
„Da. Muž je ostao s djecom. Sjela sam u kafić, naručila doručak i gotovo sat vremena nisam gledala na mobitel.”
„I kako je bilo?”
„Čudno. A onda odlično.”
Smijala se dok mi je to pričala.
„Sad razumijem zašto ti toliko voliš svoje nedjelje.”
Nisam rekla da sam joj to već godinama pokušavala objasniti.
Nije bilo potrebe.
Bila sam sretna zbog nje.
Ne zato što je odlučila živjeti kao ja.
Nego zato što je pronašla malo vremena za sebe unutar života koji je sama izabrala.
Jer upravo to sam cijelo vrijeme pokušavala reći.
Ne mislim da bi sve žene trebale biti same.
Ne mislim da je brak zamka ni da su djeca teret.
Neke od najsretnijih žena koje poznajem imaju velike obitelji. Neke su se udale mlade, neke kasno. Neke su se razvele i ponovno zaljubile.
Ima toliko različitih života.
Zašto bi onda samo jedan trebao vrijediti kao ispravan?
Ja nisam bolja od žene koja se udala i rodila troje djece.
Advertiserments
Ali nisam ni manje vrijedna zato što nisam.
Ne trebam muža da bi moj stan bio dom.
Ne trebam dijete da bih znala voljeti.
Ne trebam nečije odobrenje da bih svoje vrijeme smatrala važnim.
I ne trebam se ispričavati zato što sam zadovoljna.
Nedavno me Lana pitala možemo li sljedeće subote otići u kino.
Pogledala sam kalendar.
Nisam imala drugih planova.
„Možemo”, rekla sam. „A poslije idemo na sladoled.”
Oduševila se.
Provele smo krasno poslijepodne, pričale, smijale se i birale okus sladoleda gotovo dulje nego što smo gledale film.
Navečer sam je odvezla kući.
Zagrlila me i otrčala roditeljima.
Ja sam se vratila u svoj stan.
Skuhala čaj, presvukla se i sjela na kauč.
Mobitel je ostao na stolu. Nitko me nije trebao. Nisam morala nikamo žuriti.
Bila sam sretna što sam dan provela s nećakinjom.
I jednako sretna što večer provodim sama.
U tome za mene nema nikakve proturječnosti.
Imam pedeset godina.
Nemam muža ni djecu.
Imam ljude koje volim, posao, svoj dom, slobodu, obaveze, dobre i loše dane, poneku brigu i mnogo razloga za smijeh.
Ne znam kako će izgledati moja starost.
Ne znam hoću li jednog dana poželjeti živjeti s nekim.
Možda hoću. Možda neću.
Ali znam da danas nisam žena koja čeka da joj život napokon počne.
Moj život već traje.
I ne želim potrošiti njegove najbolje godine pokušavajući uvjeriti druge da je dovoljno vrijedan.
Nisam zakasnila. Nisam podbacila. Nisam ostala bez svoje prilike.
Samo sam izabrala drukčiji put.
I kad bih danas ponovno trebala birati, izabrala bih ga opet.
A vas bih nešto pitala:
Može li, po vašem mišljenju, žena biti istinski sretna bez muža i djece? Ili društvo još uvijek previše očekuje da sve žene žive na isti način?
