U današnjem članku želim približiti jednu temu koja mnogima stvara tihu, ali stalnu brigu. Dok pišem, osjećam potrebu da što jasnije predstavim stvarnost s kojom se suočava veliki broj ljudi koji su svoj radni vijek proveli na minimalnim primanjima.
Pitanje penzija već dugo izaziva nelagodu, posebno među onima koji su godinama radili poslove koji su bili teški, potcijenjeni i slabo plaćeni. Mnogi su iza sebe ostavili i dvije decenije rada na minimalcu, vjerujući da će ih na kraju tog puta čekati makar osnovna sigurnost. Realnost je, međutim, daleko složenija, pa je važno razumjeti šta zapravo znači imati dvadeset godina staža sa najnižim uplatama doprinosa.
Na početku ove godine penzije su povećane oko 15%, što je donijelo kratkotrajno olakšanje starijim građanima, ali nije značajno promijenilo njihov položaj. Iako prosječna penzija sada prelazi 45.000 dinara, većina ljudi koji su radili za minimalac ne približava se tom iznosu. Troškovi života i dalje rastu brže od bilo kakvog povećanja, pa je jasno da ovo nije promjena koja donosi dugoročno rješenje.
Osoba koja je radila 20 godina na minimalcu, bez dodatnih beneficija, može očekivati penziju koja se najčešće kreće između 22.000 i 30.000 dinara. Stvarni iznos zavisi od toga u kojim godinama je staž ostvaren, koliki je bio tadašnji minimalac, te postoji li ikakav dodatni osnov za korekciju, kao što su određene vrste priznatih prava ili posebnih okolnosti. Ipak, suština ostaje ista — ko je plaćao minimalne doprinose, dobiće minimalnu penziju.
- Razlog za ovako niske iznose jednostavan je i često bolno jasan: starost se ne obezbjeđuje samo dužinom rada, već visinom uplaćenih doprinosa. To znači da će svakome ko je radio kraće, ko je imao prekide u radnom stažu ili ko je radio za najniže moguće plate, penzija neminovno biti manja. Mnogi današnji penzioneri žive sa primanjima koja jedva pokriju osnovne potrebe — lijekove, račune, skromnu potrošnju na hranu. Posebno je teško što s godinama rastu troškovi liječenja, dodatnih terapija i medicinskih pomagala, pa često upravo tamo ode veći dio ionako malog prihoda.
Ipak, postoje određeni izuzeci. Ljudi koji su bili progonjeni iz političkih, vjerskih ili ideoloških razloga, kao i oni koji su ostali bez posla zbog okolnosti na koje nisu mogli uticati, ponekad imaju pravo na povoljniji obračun. Ako su kasnije rehabilitovani, mogu im biti priznate dodatne godine staža ili viši koeficijenti. To se odnosi na mali broj građana, ali svako ko sumnja da bi mogao ostvariti takvo pravo treba da ga provjeri. Za neke ljude takva odluka može značiti znatnu razliku u mjesečnim primanjima.
Iako povećanje penzija može djelovati ohrabrujuće na prvi pogled, realnost ostaje takva da:
-
troškovi života rastu brže od primanja,
-
stariji građani većinu novca troše na zdravstvene potrebe,
-
mnogi i dalje pomažu djeci i unucima,
-
finansijska stabilnost postaje sve teža za održavanje.
Zbog toga je starijim osobama potrebna snažnija podrška: pristupačnija zdravstvena zaštita, jeftinije terapije, efikasniji socijalni programi i sistem koji garantuje dostojanstvo u starosti. Jer starost ne bi smjela biti strah — već mir.
Kada govorimo o penzijama, prečesto se priča svodi na brojeve, procente, obračune i usklađivanja. A upravo tu se gubi najvažnije: iza svakog tog iznosa krije se čovjek. Čovjek koji je radio dvadeset, trideset ili četrdeset godina, ne samo obavljajući posao već i noseći teret života. Ti radni vijekovi često podrazumijevaju:
– propuštene važne trenutke jer je bila smjena,
– odlazak na posao uprkos bolovima, iz straha da se ne izgubi radno mjesto,
– nebrojene sate provedene nad kućnim računima,
– decenije uvjerenja da će doprinosti uplaćivani od svake plate jednog dana donijeti sigurnost.
Zato je razočaranje mnogih penzionera duboko i potpuno razumljivo. Oni su očekivali stabilnost, a sada moraju brojati svaki dinar. Očekivali su mir, a dobili brigu. Očekivali su priznanje, a dobili borbu za osnovnu egzistenciju
