Milorad Mandić Manda je bio jedan od najomiljenijih glumaca u Srbiji pa i šire ne samo od strane publike nego i od svojih kolega. Njegova iznenadna smrt je sve šokirala i ostavila je veliku prazninu.
Razgovarat ćemo o životu i posljednjim trenucima Milorada Mandića Mande, jednog od najslavnijih glumaca u Srbiji, čije naslijeđe i danas osjećaju mnogi ljudi na planeti. Bio je osmijeh zemlje, simbol sreće, mladosti i teatra, čija je energija i emotivnost crpljena iz pozornice. Milorad Mandić, poznatiji kao Manda, preminuo je 15. lipnja 2016. godine dok je još bio na pozornici, u vrijeme kada je igrao njegov komad Petar Pan. Imao je kostim kapetana Kuke, lik koji je cijenio i postao je dio njegove redovite odjeće.
- U publici su bila djeca, a nitko nije bio svjestan njegove završne izvedbe. Predstava se dogodila u Kazalištu “Boško Buha”, priznatom mjestu za koje se vežu mnoga sjećanja iz djetinjstva. Manda je kao i obično bio obdaren energijom i dao je sve od sebe. No, u jednom trenutku izgubio je svijest na pozornici. Publika, koja je svjedočila njegovim komičnim točkama i šalama, smatrala ga je dijelom prezentacije. Djeca su se pretvarala da se smiju, a njegovi suradnici čekali su njegov sljedeći potez. Međutim, do pokreta nije došlo. Nitko nije bio svjestan što se zapravo dogodilo.
U dvorani je zavladala tišina i šok. Izvedba je odmah prekinuta, a hitna pomoć je poslana. Liječnici su brzo reagirali i pokušali reanimirati Mandića, ali glumčevo srce nije prestalo lupati na pozornici kako je on to više volio, na ploči koja je predstavljala njegov život. Njegovom smrću uslijed snažnog srčanog udara koji je potresao njegovu obitelj i suradnike, ali i državu u cjelini, nije bila samo njegova obitelj, već i mnogi koji su ga mrzili. Kasnije je njegova supruga Anja Mandić iz njihove perspektive objasnila događaj koji ih je oboje zadesio. Kazala je da su se tog dana uvijek pripremali za doček i pomoć koju će pružiti.
Toga dana, nažalost, nisu se uspjeli uhvatiti za ruke s njim prije nego što je izašao na pozornicu. Ona je bila smještena u prvom redu, a kada je primijetio da je Manda tijekom igre pala s posude, povjerovao je da je to dio igre. Međutim, kada nije napravila nikakav pokret, prepoznala je da nešto nije točno. Anja se zatim osvrnula oko sebe, pokušavajući potvrditi svoju sumnju. Promatrala je kolegu Bobu Mićalović kako je zbunjeno gleda, što je dodatno pojačalo njen strah. Sama je iskočio na pozornicu kako bi zaslijepio oči, no one su i dalje bile otvorene i vidjelo se da mu nije dobro.
Nakon nje, na stolici u publici sjedio je njihov sin Andrija, koji je tada imao samo devet godina, sve je to promatrao, a da u tome nije sudjelovao. Dok je dvorana bila preplavljena, Anja je i dalje stajala na pozornici, boreći se s vlastitim emocijama i strahom, dok je mali Andrija i dalje ostao sam među ostalima. Kada je stigla u bolnicu, liječnici su joj objasnili pravu prirodu Mandićeve bolesti. Odmah je pozvala njegovu stariju djecu da im ispriča o tragediji. Bila je svjesna nečeg užasnog što se dogodilo. Najemotivniji dio priče je reakcija njenog sina. Andrija upita: “Gdje ti je otac?” A Anja mu je, bez zaobilaženja, rekla istinu.
To što je zaplakao od boli i tuge, kako je rekla, nikada neće zaboraviti. Dala mu je jastuk da ga koristi kao platformu za lansiranje, a on je urlao i vrištao da ne želi živjeti. Unatoč njegovoj nevolji, u tom je trenutku bilo od vitalnog značaja za nju dopustiti sinu da izrazi svoju tugu i povrijeđenost. Unatoč golemoj boli zbog gubitka, Anja je nakon dva tjedna ponovno stala na pozornicu. Taj povratak je bio emotivan i teško ga je riječima opisati. Osjećala se kao da je uvučena u matrix, rekla je, ali je odlučila da ima pravo postojati i ići naprijed.
Sin Andrija joj je pomagao, hrabrio je da ne padne u depresiju i da se nastavi boriti. Milorada Mandića Mandu i danas pamte kao čovjeka koji je svoj život posvetio uživanju u umjetnosti i veselju. Njegov izlazak na pozornicu, portretirajući lik koji je silno obožavao, prožet je dubljim značenjem u kolektivnoj svijesti. Nije bio samo izvođač, već i simbol mladosti, kazališne magije i iskrene emocije. Njegov prelazak na kazališne daske nametnuo nam je spoznaju koliki je utjecaj kazališta na njega i stanište njegove najveće radosti. Ostat će zapamćen po tome što je svojim portretom imao jednog od najvećih glumaca tog vremena i srca ljudi diljem zemlje.
Njegova supruga Anja i djeca i dalje ga poštuju, a njegova publika nikada neće zaboraviti osmijeh koji je razveselio milijune ljudi. Dodatno, njegova pripovijest o posljednjim trenucima prenosi slučajnost života i važnost uvažavanja svakog trenutka, ali i suočavanja s gubicima sa strašću i ljubavlju. Mandin odlazak ima posvećenu i predanu poruku koja odražava njegovu predanost i strast prema umjetnosti, ta će poruka i dalje biti relevantna tijekom vremena.
