Oglasi – Advertisement
Izgled, društveni status i materijalna sigurnost često se predstavljaju kao glavni aduti u privlačnosti, ali prema stavovima psihologa Mihaila Labkovskog, mnogo važniju ulogu ima način na koji žena doživljava samu sebe. Samopouzdanje, samopoštovanje i sposobnost da bez stalnog traženja tuđeg odobravanja živi u skladu sa svojim vrijednostima mogu snažno oblikovati način na koji ulazi u odnose i kako je drugi doživljavaju.
Pitanje šta muškarci traže kod žena često se svodi na jednostavne odgovore povezane s fizičkim izgledom, dotjeranošću, uspjehom ili načinom života. Takva objašnjenja, međutim, zanemaruju dio privlačnosti koji se ne može lako izmjeriti niti prikazati fotografijom. Riječ je o sigurnosti koju osoba ima u vlastite odluke, sposobnosti da izrazi mišljenje i osjećaju da njena vrijednost ne zavisi isključivo od toga kako će je neko drugi procijeniti.
Sadržaj se nastavlja nakon oglasa
Upravo tu Labkovski, kako se navodi u izvornom tekstu, vidi jednu od najvažnijih osnova kvalitetnih međuljudskih odnosa. Njegov stav je da način na koji osoba doživljava sebe utiče i na način na koji komunicira s drugima. Žena koja prihvata svoju posebnost, ne skriva vlastite interese i ne pokušava neprestano da se uklopi u očekivanja okoline ostavlja drugačiji utisak od osobe koja stalno traži potvrdu da je dovoljno dobra.
POZADINA DOGAĐAJA
Pritisak da se ispune određeni standardi ljepote, uspjeha i ponašanja može uticati na način na koji žene procjenjuju vlastitu vrijednost. U takvom okruženju samoprihvatanje postaje važno ne samo zbog odnosa s partnerom već i zbog toga kako osoba donosi odluke, postavlja granice i bira ljude kojima daje mjesto u svom životu.
Autentičnost mijenja način na koji žena ulazi u odnos
Prema tumačenju koje se pripisuje Labkovskom, jedna od najprivlačnijih osobina nije pokušaj da žena djeluje savršeno, nego spremnost da ostane vjerna sebi. To se može vidjeti u vrlo običnim situacijama: u načinu na koji govori o stvarima koje voli, u spremnosti da kaže kada se s nečim ne slaže ili u tome da ne odustaje od svojih interesa samo da bi se nekome dopala.
Takvo ponašanje ne znači nametljivost niti potrebu da se u svakoj situaciji bude najglasniji. Samopouzdanje može biti tiho. Ono se često prepoznaje u tome što osoba ne mijenja svoje stavove čim naiđe na tuđe neslaganje i ne osjeća potrebu da svaku odluku opravdava pred drugima.
Žena koja slobodno govori o svojim interesima, njeguje hobije koji je zaista ispunjavaju i ne bira aktivnosti samo zato što bi mogle ostaviti dobar utisak šalje jasnu poruku o odnosu prema sebi. U izvornom tekstu upravo se takva vrsta unutrašnje sigurnosti povezuje s emocionalnom zrelošću i većom vjerovatnoćom da odnos bude zasnovan na međusobnom poštovanju.
Važna je i razlika između stvarnog samopouzdanja i pokušaja da se ono odglumi. Prema Labkovskom, sigurnost u sebe teško je dugoročno imitirati. Osoba može u početku ostaviti utisak potpune samouvjerenosti, ali način na koji reaguje na kritiku, odbijanje ili neslaganje često pokaže koliko joj je zapravo potrebno vanjsko odobravanje.
VAŽAN TRENUTAK
Samopouzdanje nije isto što i uvjerenje da osoba nema mane. U ovom kontekstu ono podrazumijeva prihvatanje vlastite vrijednosti bez potrebe da se ona neprestano dokazuje partneru, prijateljima ili okolini.
Zašto stalno traženje potvrde može opteretiti vezu
Kada osoba svoju vrijednost u velikoj mjeri zasniva na tuđim reakcijama, svaki odnos može postati izvor nesigurnosti. Poruka na koju partner nije odmah odgovorio, njegov drugačiji stav ili običan period u kojem ima više vlastitih obaveza tada mogu biti doživljeni kao dokaz da nešto nije u redu. Samopouzdanje ne uklanja sve takve strahove, ali može pomoći da se odnos ne pretvori u stalno traženje uvjeravanja.
Izvor također povezuje unutrašnju sigurnost s izborom partnera. Navodi se da emocionalno stabilni muškarci mogu biti skloniji ženama koje ne zavise od stalne pažnje i odobravanja. Takav odnos lakše ostavlja prostor da oba partnera zadrže vlastite interese, prijateljstva i identitet, umjesto da cijela emocionalna ravnoteža jednog od njih zavisi od ponašanja drugog.
U toj dinamici ravnopravnost postaje važnija od pokušaja da jedna osoba stalno impresionira drugu. Partnerstvo se tada ne gradi na tome ko je „vrijedniji“ ili ko ima više moći, već na činjenici da dvije osobe ulaze u odnos sa svojim granicama, potrebama i odgovornostima. Samopoštovanje pritom ne podrazumijeva odsustvo kompromisa, nego razlikovanje kompromisa od odricanja od sebe.
Društvene mreže dodatno otežavaju samoprihvatanje
Poseban problem današnjeg vremena jeste gotovo neprekidna mogućnost poređenja. Fotografije dotjeranih tijela, pažljivo odabranih trenutaka, luksuznih putovanja i prividno savršenih veza mogu stvoriti osjećaj da svi drugi žive bolje, izgledaju bolje ili imaju uspješnije odnose. U takvom okruženju nije teško početi vlastite nedostatke posmatrati mnogo strožije nego ranije.
Labkovski u izvornom tekstu naglašava samoprihvatanje kao protivtežu takvom poređenju. Prihvatiti sebe ne znači zaključiti da nema prostora za promjenu niti odustati od ličnog razvoja. Naprotiv, riječ je o tome da želja za promjenom ne proizlazi iz uvjerenja da osoba vrijedi manje dok ne dostigne neki ideal koji joj je nametnula okolina.
Samopouzdanje se zato može razvijati i kroz sasvim praktične izbore. Izvor spominje meditaciju, vođenje dnevnika, terapiju, pozitivne afirmacije i postavljanje zdravih granica kao moguće načine rada na sebi. Njihov smisao nije stvaranje nove ličnosti radi privlačenja partnera, već bolje razumijevanje vlastitih osjećaja, potreba i načina na koji osoba reaguje u odnosima.
ŠIRA SLIKA
Unutrašnja sigurnost ne utiče samo na to kako osoba djeluje potencijalnom partneru. Ona može odrediti i koje ponašanje prihvata u vezi, koliko jasno izražava svoje potrebe i da li je spremna napustiti odnos u kojem nema poštovanja. Zbog toga samopoštovanje ima značaj koji ide mnogo dalje od same privlačnosti.
Samopouzdanje se ne dobija preko noći
Važno je, međutim, ne pretvoriti ni samopouzdanje u još jedan nedostižan standard. Osoba ne mora svakog dana biti potpuno sigurna u sebe, nikada sumnjati u svoje odluke ili uvijek znati šta želi. U izvornom tekstu samopouzdanje se opisuje kao proces, odnosno nešto što se gradi kroz iskustva, promjene i kontinuiran rad na vlastitom odnosu prema sebi.
Postavljanje granica može biti jedan dio tog procesa. Drugi je prepoznavanje aktivnosti, ljudi i okruženja u kojima se osoba osjeća dobro bez potrebe da glumi neku verziju sebe. Nekome će pomoći razgovor s terapeutom, nekome zapisivanje misli, a nekome jednostavno odluka da više vremena posveti stvarima koje ga iskreno zanimaju.
“Volite sebe i svijet će vas voljeti zauzvrat.”
— Mihail Labkovski
Poruka tog stava nije da će osoba koja voli sebe automatski dobiti savršen odnos niti da će se dopasti svakome. Mnogo realniji smisao jeste u tome da osoba koja zna šta joj je važno lakše komunicira, postavlja jasnije granice i manje energije troši pokušavajući da postane ono što misli da drugi žele.
Kada se takav odnos prema sebi postepeno izgradi, privlačnost više nije projekat u kojem se žena mora stalno mijenjati da bi zadržala tuđu pažnju. Ona postaje posljedica autentičnosti, vlastitih interesa i sigurnosti da odbijanje ili tuđe mišljenje ne određuju njenu vrijednost. Upravo u tome izvor vidi razliku između kratkotrajnog ostavljanja utiska i temelja na kojem se može graditi zdraviji odnos.
