Oduvijek sam bila osoba koja se trudila pomoći drugima. Moji prijatelji i porodica su me smatrali osloncem, nekim na koga se mogu osloniti u svakom trenutku. Bilo je to nešto što sam smatrala svojom vrlinom, ali vremenom sam shvatila da se iza te vrline skriva nešto mnogo složenije – moja nesposobnost da kažem „ne“ i stavim sebe na prvo mjesto.
Nije mi bilo lako donijeti odluku da se promijenim. Osjećala sam se kao da izdajem ljude koje volim, ali istovremeno sam osjećala da izdajem samu sebe. Bilo je potrebno puno hrabrosti da prepoznam da moja konstantna želja da udovoljim drugima dolazi na štetu mog vlastitog blagostanja. Jednog dana, nakon što sam se osjećala potpuno iscrpljeno i emotivno ispražnjeno, odlučila sam napraviti promjenu. Počela sam polako, postavljajući granice i učeći da kažem „ne“ bez osjećaja krivice.
Prvi znakovi promjene počeli su se pojavljivati gotovo odmah. Neki ljudi su to prihvatili i nastavili biti uz mene, ali drugi su pokazali pravo lice. Bilo je bolno gledati kako ljudi koje sam smatrala prijateljima odjednom prestaju tražiti moje društvo jer više nisu mogli koristiti moju dobrotu. Shvatila sam da su me mnogi samo koristili za svoje potrebe, a kada sam prestala biti dostupna na njihov zahtjev, oni su nestali.
Jedan od najtežih trenutaka bio je kada sam se suočila sa osobom koju sam smatrala najboljim prijateljem. Nakon što sam nekoliko puta odbila njezine zahtjeve jer sam imala vlastite obaveze, postala je hladna i udaljena. Bilo mi je jasno da je naše prijateljstvo bilo zasnovano na mom stalnom davanju, a ne na stvarnoj međusobnoj podršci.
Međutim, kako sam nastavila postavljati granice i brinuti o sebi, počela sam privlačiti ljude koji su me zaista cijenili. Pravi prijatelji su bili oni koji su razumjeli moju potrebu da se brinem o sebi i podržavali me u tome. Oni su bili tu ne samo u trenucima kada im je trebala pomoć, već i kada sam ja trebala rame za plakanje ili samo nekoga za razgovor.
Počela sam osjećati unutrašnji mir kakav ranije nisam poznavala. Više nisam bila iscrpljena i anksiozna zbog neprestanih zahtjeva drugih. Imala sam više energije i volje da radim na svojim ciljevima i snovima. Svakim danom sam se osjećala sve jačom i sigurnijom u sebe.
Danas, kada pogledam unazad, shvatam koliko je bilo važno da donesem tu odluku. Naučila sam vrijednu lekciju – tek kada počnemo cijeniti sebe i svoje potrebe, možemo prepoznati ko su nam pravi prijatelji. Oni koji nas iskreno vole i poštuju ostaju uz nas, dok oni koji nas koriste za svoju korist, polako nestaju iz našeg života. Ta spoznaja mi je donijela slobodu i sreću kakvu ranije nisam poznavala.
