U sumrak jednog toplog dana kasnog ljeta Alan Cole se vratio kući.
Sišao je na autobusnoj postaji i nastavio pješice, povremeno zastajkući da se odmori. Kad je došao do točke gdje završava VValnut Street i počinje privatna staza, zaustavi se i dugo se nepomično zagleda u kuću. Svoju kuću. Vratio se. Poslije dugih, beskrajnih mjeseci tamnovanja i osamljenosti, ta kuća više nije bila slatka mašta, nego nešto stvarno. Načas sklopi oči, kao daje ošamućen od slike koja mu više nije bila poznata. Potom ih naglo otvori i pogledom potraži zgradu. Još je bila tu. Svega ostaloga više nema, pomisli, ali ima svoju kuću.
Polako prijeđe šljunčanu stazu. Jedna stuba što je vodila u kuhinju bila je okrhnuta na jednom uglu.
Bijela boja trijema je bila oljuštena, ali stupovi i ograda su bili čvrsti i sigurni. Uspne se stubama i prstima prijeđe po okviru iznad vrata. Mjedeni je ključ još bio tamo. Uzme ga, obriše od dvogodišnje prašine i gurne ga u bravu. Ili ga barem pokuša ugurati, jer ključ nije ulazio. Alan pogleda bolje. Brava više nije bila mjedena, već od novog sjajnog čelika. Dugo se s nevjericom zagleda u nju.
U tom se trenutku vrata otvore.
