Danas je način života postao takav da ljudi sve više gledaju samo sebe, fokusirajući se na osobne ciljeve i komfor, dok potrebe drugih ostaju zanemarene. Jednostavno, danas ljudi nemaju vremena za sebe, a ovo je najbolji primjer svega…..
U toj utrci za materijalnim uspjehom često nestaje ono što nas čini ljudima – empatija, solidarnost i osjećaj zajedništva. Ipak, unatoč prevladavajućoj sebičnosti, još uvijek postoje pojedinci koji svojim postupcima svjedoče da dobrota nije zauvijek nestala.
- Ova je pripovijest duboko uvjerljiva i malo je vjerojatno da će ikoga ostaviti ravnodušnim. Ljubica Petrović bila je doista posebna osoba. Živjela je skromno u staroj kući na rubu grada, u tišini svakodnevice i bez želje za pompom. Njezin život bio je jednostavan, ali prožet velikom unutarnjom snagom i suosjećanjem. Svakog jutra bi, nakon kratke molitve, navukla svoj stari kaput, kupila kruh i jogurt u omiljenoj pekari, a zatim krenula na tržnicu gdje je prodavala sapune izrađene po tradicionalnoj recepturi svoje majke.
Ispred Hrama Svetog Save svakodnevno bi susretala istog dječaka, sjedeći tiho na stepenicama, u prevelikoj i poderanoj jakni. Nije prosio riječima – njegova tišina bila je glasnija od svakog vapaja. Ljubica mu je svako jutro ostavljala 100 dinara uz nježnu rečenicu: „Za doručak, dragi.“ Dječak bi kimnuo glavom, bez riječi, ali s pogledom punim zahvalnosti.
Nikada nije pitala tko je, niti zašto je tamo. Za nju, on nije bio prosjak nego dijete kojemu je život okrenuo leđa prerano. U toj tišini, stvorio se nevidljiv most među njima – most ljudskosti. Godinama su, bez puno riječi, dijelili tu tihu rutinu. Sve dok jednog prosinca Ljubici nije srušen svijet. Njezin voljeni suprug Radomir, s kojim je provela više od trideset godina, iznenada je preminuo. Tuga ju je potpuno paralizirala. Povukla se iz života, prestala ići na tržnicu, pa čak i u crkvu.
Tjedan dana nakon sprovoda, netko je pokucao na vrata. Bila je to osoba koju nije očekivala – isti onaj dječak, ali sada u čistoj jakni, sa šalom i torbom u ruci. Pogledao ju je ozbiljno i rekao: „Ovo je za tebe.“ U torbi je bilo cvijeće, voće i čokolada, uz poruku: „Hvala ti što si bila uz mene. Naučila si me kako izgleda ljudskost. Sada želim biti čovjek. Tvoj Marko.“
Suze su joj potekle niz obraze. Tada ga je prvi put pozvala unutra. Skuhala mu je čaj, pričali su satima. Prvi put nakon Radomirove smrti osjetila je toplinu u svom domu. Marko, sada stanovnik Doma za nezbrinutu djecu, redovito je dolazio vikendom. Pomagao u vrtu, slušao priče, donosio smijeh. Postao je dio njezine obitelji.
Godinu dana kasnije, Ljubica je sastavila oporuku. Svoju kuću, vrt i radionicu ostavila je Marku. „Ovo dijete me podsjetilo na ljudskost kad sam mislila da je nestala“, rekla je tiho susjedi. Marko je od tada postao ne samo baštinik njezine imovine, već i nasljednik njezine dobrote.
Ponekad su upravo ti mali, svakodnevni čini ljubaznosti ono što ostavi najdublji trag. Ljubica i Marko dokaz su da prava vrijednost nije u onome što posjedujemo, već u onome što pružamo iz srca. Dobrota, kad je iskrena, uvijek nađe svoj put.
