Imam 61 godinu, u drugom sam braku, bez djece – po vlastitom izboru. Moj muž ima dvoje odrasle djece iz prvog braka – 29 i 32 godine. U korektnim smo odnosima. U braku smo 15 godina, ali nikad nisam igrala ulogu majke. Oni to nisu željeli, a ja nisam forsirala.
Nedavno sam ažurirala svoju oporuku. Većinu svoje imovine ostavila sam svojoj nećakinji – kćeri moje pokojne sestre. Ima 24 godine, javlja mi se svake sedmice, pamti mi rođendan i jednom je preletjela cijelu zemlju samo da mi pomogne nakon operacije. Osjećam je kao svoju.
Moja pastorčad su to saznala – ne od mene, nego zato što je moj muž slučajno spomenuo za večerom. I mogu vam reći, reakcija je bila trenutna.
„Izbacuješ nas iz oporuke?“
„U našim si životima više od deset godina!“
„Kažnjavaš nas jer nismo bliski?“
Ne. Samo ne nagrađujem ljude koji su me 15 godina držali na distanci.
Nisam ih potpuno isključila. Svako od njih će dobiti određeni iznos. Ali neću dopustiti da me netko navede na grižnju savjesti da podijelim rezultat svog životnog rada s ljudima koji se sjete da postojim samo za Božić.
Moj muž se trudio ostati neutralan, ali vidjela sam da ga to muči. Kasnije te večeri tiho me pitao bih li mogla „malo prilagoditi stvari – radi mira u kući“.
Rekla sam ne. I tada me iznenadio. Rekao je: „Onda i ja moram učiniti isto.“
Sljedeće sedmice promijenio je svoju oporuku – sve je ostavio svojoj djeci. Bolelo je, neću lagati.
Ali evo sočnog dijela: vratila sam se svom odvjetniku i dodala jednu rečenicu u svoju oporuku —
„Svako nasljedstvo koje [moja nećakinja] primi zaštićeno je od potraživanja preživjelih supružnika.“
Ako se ovo pretvori u borbu nakon moje smrti – oni će izgubiti. Dvaput.
Hvala vam na vašem pismu!
