Nakon smrti muža tražila sam pomoć od zeta, ali nakon jednog događaja više ga ne želim videti. A ja, kao budala, još sam htela da mu poklonim stan.
Imam 60 godina. Živim sama. Moja ćerka se udala sa 20 godina. Ponekad mi je potrebna pomoć, pa se obraćam ćerki ili zetu. Nisam stara, ali više nisam ni mlada. Dok mi je muž bio živ, sve je sam radio. Ali njega više nema – i za mene su došla teška vremena.
Zet mi ne odbija pomoći, ali ni ne oduševljava se time. Pristaje, ali bez emocija. Poslednji put, kada je došao na moj poziv, s nezadovoljnim osmehom se javio i odmah pitao šta treba da uradi. Zamolila sam ga da odnese teške alate u podrum. Pa njemu nije teško, zdrav je i snažan čovek od trideset pet godina.
Ali činilo mi se da će sada eksplodirati kao bomba. Pocrveneo je i nezadovoljno rekao:
„Zbog toga si me zvala? Dva sata sam vozio da bih ti alatke odneo u podrum? Ja nisam tvoj nosač! Dosadili ste mi sa svojim naređenjima.“
Pogledala sam ga krivim pogledom i rekla da mu ne naređujem, već ga molim, i da ako mu je teško, neka ostavi. Uzeo je torbu sa alatima i odneo je u podrum.
Kasnije sam ga zamolila da ode na pijacu i obavi kupovinu. Otišli smo, vratio me nazad, stavio teške kese na klupu i spremao se da ode. Pogledala sam ga sa čuđenjem i zamolila ga da ih odnese do stana. Ali on je seo u auto i otišao, ostavivši me ispred zgrade.
Nisam očekivala tako nešto. Sama sam donela kese do stana i nedelju dana ležala u krevetu. Požalila sam se ćerki da je njen muž tako postupio sa mnom, a ona me pitala:
„Za koga kupuješ toliko namirnica?“
Uvredila sam se i na zeta i na ćerku. Nikada ih više neću moliti za pomoć.
A ja sam htela da stan prepišem na ćerku, ali sam sada promenila mišljenje.
IZVOR (RBSM-RADIO)
