Petnaest godina mog supruga Davida i mene protkano je snovima o djetetu, no u isto vrijeme, osjećala sam se kao da nosim težak teret krivice, vjerujući da je to moja greška što nismo imali potomstvo. Svaki negativni test, svaki razočarani pogled njegovih očiju osjećala sam kao lični neuspjeh, kao težak udarac mojoj sposobnosti da ispunim najvažniju ulogu koju sam sebi zamislila. Iako je pokušavao sakriti svoja osjećanja, nisam mogla da ne primijetim njegovo razočaranje. Taj teret nisam mogla podijeliti, ali nisam ga ni mogla zaboraviti, pa sam ga nosila duboko u sebi.
Ponekad bi me očaj doveo do najdubljih granica, a jedno od tih neugodnih trenutaka bilo je kada sam tajno uradila test. Pokušavala sam opravdati sebi tu akciju misleći da ću saznati odgovore ako nije do mene. Ali kad su rezultati stigli, osjećala sam se kao da su me pogasili svi svjetovi koje sam poznavala. Istina me pogodila poput munje—nije bilo do mene, već do njega.
Provela sam tjedne, čak i dane, pokušavajući da smislim što učiniti. Trebam li mu reći istinu? Trebam li ga suočiti s njom? Zamišljala sam različite scenarije, dok su misli o ljutnji ponekad nicale, ali istovremeno je ljubav bila ta koja je ubrzo gasila svaku mržnju. Bio je moj partner, moj oslonac, moj zauvijek, a znaš što, nije bilo šanse da ga izgubim zbog nečega što se nije moglo promijeniti.
Odlučila sam biti iskrena i nježno mu reći istinu, nadajući se da ćemo zajedno pronaći put ka izliječenju. Planirala sam večer u kojoj bih, u mirnom okruženju, uz njegovo omiljeno jelo, svijeće i tiho svjetlo, podijelila sve ono što mi je bilo na srcu. Iako nisam imala nikakvu ideju što će se dogoditi, znala sam da nije u pitanju optužba, već iz ljubavi i želje da se svi naši nesporazumi razjasne.
- No, kada sam ušla u našu kuću te večeri, nisam mogla ni zamisliti što ću zateći. Moj muž je sjedio za stolom, u rukama je držao papir s rezultatima testa koji sam skrivila u ladici stola. Njegovo lice bilo je mirno, ali oči… oči su bile pune tuge.
„Testirala si me?“ Njegov glas bio je tih, gotovo prepoznatljiv kroz suze koje su ostale neprolivene.
Nisam mogla da vjerujem. “Da… Nije trebalo… Nisam znala kako da ti kažem… Bojala sam se.”
Njegovo lice se slomilo. „Mislila si da je tvoja greška, zar ne? Puno godina si nosila teret tog osjećaja.“
Klimnula sam, suze mi nisu prestajale. “Nisam htjela da osjećaš da te krivim. Nikad nisam željela da te povrijedim.”
„Znao sam“, uzdahnuo je. „Znao sam već dugo. Nakon prve godine pokušaja, doktor mi je rekao da je vrlo malo vjerovatno da ću moći imati djecu. Nisam ti rekao jer nisam htio da me napustiš.“
Srce mi je počelo kucati još brže, ovaj put zbog njega. „Napustiti te? Nikad. Kako si mogao pomisliti da bih te napustila?“
„Vidim kako ti želiš da budeš majka“, rekao je, a glas mu je bio prepun tuge. „I nisam želio da odustaneš od svog sna, jer sam znao da to ja ne mogu pružiti.“
Srce mi je bilo slomljeno, ali sada iz potpuno različitog razloga. Sjeo je uz mene, a ja sam se spustila na koljena. „Ti si moj san. Zar ne shvaćaš to? Nije mi važan nijedan drugi san. Ti si moj san. Ova porodica je moja sreća.“ Plakali smo zajedno, držeći se, bez riječi, dok su svijeće plamtile tiho u pozadini. Poslije duge tišine, lagano je podigao pogled, tražeći moj. „Razmišljao sam o usvajanju, ali bojao sam se da ti to nećeš željeti.“
S osmijehom koji je bio pomješan s tugom, naslonila sam se na njegovu ruku. „Zavolio bih bilo šta, pa i usvajanje. Sve dok smo zajedno, sve drugo je manje važno.“ Bili smo u tom trenutku zajedno, u ljubavi koja nas je, na neki čudesan način, spojila i učinila još jačima.
