Prvo i najvažnije da bismo mogli postati sretni je uopće shvatiti da smo nesretni. Bez toga ne možemo tražiti sreću. Ako ćemo se zavaravati i govoriti si da smo sretni onda kada to nismo nećemo ništa postići. Time što smo shvatili da smo nesretni već smo učinili prvi korak prema sreći. A drugi korak je shvatiti zašto smo nesretni.
OK, zašto smo zapravo nesretni?
Mada se na prvu može činiti da je to kompleksno pitanje i da je jako puno razloga zbog kojih smo nesretni zapravo se sve naše nesreće mogu grupirati u samo dvije grupe. A to su sljedeće- prva, nesretni smo jer nešto želimo, a to nemamo (npr. mladost, voljenu osobu, ugled, bolju financ. situaciju). Druga grupa, nesretni smo jer imamo nešto što ne želimo imati pa imamo averziju prema tome (npr. bolest, starost, lošu naviku). Ono što nas čini nesretnima nije sama činjenica, npr. da smo bolesni. Nesretnima nas čini to što ne želimo biti bolesni. Kada bi bolest bila uzrok nesreće onda bi svi koji su bolesni bili nesretni, a ipak, postoje ljudi koji su bolesni, a nisu nesretni. Uzrok nesreće dakle nije bolest sama po sebi nego naša averzija prema bolesti, želja da budemo zdravi onda kad nismo. Ta želja za nečim što nemamo stvara frustraciju. A ta frustracija nas čini nesretnima. Ista stvar je kod gubitka voljene osobe ili bilo kojeg drugog uzroka nesreće. Ne čini nas sam uzrok nesretnima nego naša želja da promijenimo trenutnu i pravu situaciju. Ta neostvarena želja stvara žudnju, a vrlo brzo žudnja prelazi u frustraciju, a frustraciju osjećamo i obično nazivamo nesrećom, tugom, depresijom…
E sada, kako se riješiti nesreće, kako postati sretan?
Tu dajem riječ Budi koji je ovoj tematici posvetio cijeli svoj život. Buda je shvatio sljedeću stvar (meditacija je tehnika koju je koristio kao alat), on ju je nazvao- četiri univerzalne istine (univerzalne jer vrijede uvijek i svagdje, u hr. literaturi često ih nazivaju “4 plemenite istine”). Onaj koji ih spozna (te 4 istine), ali ne na filozofskoj razini, nego jednoj dubljoj razini, taj ostavlja svu svoju nesreću za sobom i postaje oslobođen nesreće.
Tuga, strah, ljutnja, žaljenje i krivnja, zavist, planovi i žudnja žive samo u prošlosti ili budućnosti, u umu.
Prva istina je – Nesreća je svuda oko nas. Rađamo se plačući, a zatim kako starimo, taj plač postaje sve tiši pa nekako više plačemo u sebi nego na glas. Tijekom života neizbježno moramo osjetiti bol, tugu, gubitak voljene osobe, bolest, starost i na kraju, umiranje. Patnja se u to vrijeme kada je Buda živio u Indiji nazivala Dukha (čita se Duka).
Druga istina je – Uzrok patnje je naše vezivanje za prolazne stvari, a svi što znamo je prolazno. Nešto će trajati dulje, nešto kraće, ali sve će proći. Mi se vežemo i to ne samo za osobe ili za stvari. Vežemo se za poglede na svijet, za politička opredjeljenja, za vjerska opredjeljenja. Onda, kada netko govori ono što je u skladu s našim opredjeljenjem osjećamo se dobro. Ako govori protiv našeg opredjeljenja ili drage nam osobe osjećamo se povrijeđeno. A sve zbog vezivanja. Da stvar bude gora, ne vezujemo se samo za drage nam stvari. Vezujemo se i za loše stvari, za svoje neprijatelje recimo, Za njih se vežemo tako da o njima razmišljamo puno vremena, mada ih ne volimo. U tom razmišljanju stvaramo mržnju. Ta mržnja više pogađa nas nego osobu kojoj je usmjerena, on možda uživa negdje dok mi kipimo od mržnje. To naše vezivanje oduzima nam kontrolu. Kada stvari idu onako kako želimo vežemo se za taj naš uspjeh, vežemo se i za naš ego koji raste svakom pohvalom iz okoline. A kada sve krene nizbrdo onda patimo i opet smo vezani. A svi znamo kako često stvari krenu nizbrdo.
Ako ne dobijemo što želimo, patimo. Ako dobijemo što želimo patimo. Čak i ako dobijemo upravo ono što želimo, opet patimo jer to ne možemo zauvijek zadržati. Razlog tome je naš UM, on želi biti izvan promijene, bez bola, bez obaveze na život i smrt. Ali, promjena je zakon i pretvaranje neće promijeniti tu stvarnost.
Treća istina je – prestanak patnje je moguć. Ako je patnja kamen koji nosimo sa sobom onda da bismo se patnje riješili trebamo spustiti kamen. Jednostavno ga trebamo prestati nositi i više nam neće zadavati muku. No, najveći je problem identificirati taj kamen.
Četvrta istina je – zapravo put koji nas oslobađa patnje, tuge, nesreće. Ono što nakon toga ostaje je sreća, mir, blagostanje… Taj put je praktičan, u njemu nema mistike. Svaki korak je objašnjen i svaki korak nas vodi sve bliže cilju. Prvi koraci nas vode prema shvaćanju patnje (prva univerzalna istina). Nakon toga moramo shvatiti pravi uzrok patnje (druga istina). Kada smo ga shvatili, ili slikovito kada smo identificirali teški kamen koji nosimo sa sobom, tada je došao trenutak da kamen spustimo (treća i četvrta).
Djelovati sretno, osjećati sreću i biti sretan bez razloga u svijetu, je voljeti i biti slobodan.
https://oazaznanja.com/psihologija/zasto-smo-nesretni/
