Premijer Srbije Zoran Đinđić je ubijen u atentatu prije više od dvije decenije i mnogi smatraju da je on bio čovjek koji je mogao Srbiju uvesti u EU i učiniti zemljom u kojoj vladaju demokratska prava.
Prošle su dvadeset i dvije godine otkako je Srbija izgubila jednu od svojih najznačajnijih političkih ličnosti Zorana Đinđića. Njegova prerana smrt ne samo da je ostavila trajan utjecaj na društvo, već je stvorila i duboku prazninu unutar obitelji iz koje je otišao. Ružica Đinđić, njegova supruga, tada je imala tek 42 godine, ali se odlučila ne udati ponovno. Iako je rijetko artikulirala svoje obrazloženje za ovu odluku, njezine rijetke primjedbe i postupci daju značajan uvid u njezine motive.
- Brak između Zorana i Ružice karakteriziralo je duboko povjerenje i ljubav. Čak i usred političkih pritisaka i stalnih izazova koji su bili dio njegove karijere, njihov je odnos ostao otporan. Nakon njegova ubojstva 2003. godine, Ružica je odlučila svoj život posvetiti odavanju počasti uspomeni na supruga i osiguravanju sigurnosti njihove djece. Zalaganjem Fonda dr. Zoran Đinđić i raznim drugim inicijativama nastavila je promicati vrijednosti za koje se zalagao. Svrha ovog fonda je educirati mlade pojedince i kultivirati buduće lidere, što je bila jedna od najvažnijih Zoranovih misija.
Ružica je u tom nastojanju pronašla način da sačuva svoj duh i ideje i nakon njegove smrti. Nakon tragedije odlučila je u potpunosti se posvetiti svojoj djeci, Jovani i Luki, a na prvom mjestu je njihova dobrobit i stabilnost. U vrijeme obilježeno značajnim političkim i društvenim potresima, nastojala ih je zaštititi od pozornosti medija i javnosti. Njezin je cilj bio priuštiti im što normalnije djetinjstvo, daleko od galame vezane uz njihovo prezime. Njezini su prioriteti bili nedvosmisleni: održavanje stabilnosti obitelji, zaštita privatnosti i pružanje topline i sigurnosti tijekom izazovnih vremena.
Promatrači su primijetili njezino namjerno povlačenje od medijskih angažmana i javnih istupa, te se umjesto toga odlučila za prigušen i skroman životni stil. Unatoč tituli prve dame Srbije, Ružica se dosljedno suzdržavala od traženja javnosti. Svojim dostojanstvom i skromnošću dočarala je sliku žene koja nosi veliki teret, ali ga ne slomi. Angažirajući se u raznim humanitarnim organizacijama i društvenim inicijativama, činila je to tiho, daleko od svjetla reflektora i medijske pomame.
Za brojne pojedince njezin izbor da oda počast uspomeni na Zorana označava duboku ljubav i nepokolebljivu odanost. Kad je povremeno razgovarala o svom privatnom životu, suzdržavala se od spominjanja sebe, umjesto da je istaknula vrijednosti i ideale koje su oboje zajedno njegovali. Nadalje, njezina predanost održavanju Zoranove ostavštine služila je kao sredstvo za održavanje njegove prisutnosti u njezinom životu i životu njezine djece. Od tada je prošlo više od dvadeset godina, a Ružica se sada povremeno pojavljuje na događajima i komemoracijama u čast Zoranu, no ostaje diskretna, ali upečatljiva prisutnost u značajnim društvenim inicijativama.
U ulozi predsjednice Udruge građana “Djeca prva” zalaže se za prava djece bez roditeljske skrbi. Također, kroz Fond “Dr. Zoran Đinđić” uporno se zalaže za obrazovanje i razvoj mladih, odražavajući vrijednosti koje su je povezivale sa suprugom. Njezina stalna predanost dosljedno služi kao izvor inspiracije za mnoge. Unatoč tome što preferira privatnost, njezina postignuća učinkovito prenose njezinu poruku. Za one koji je poznaju, Ružica je primjer kako se životom može upravljati s milošću i časti, čak i nakon dubokog gubitka.
Nikada nije težila kasnijem braku niti je dopustila da njezin osobni život postane hrana za nagađanja. Umjesto toga, posvetila se svojoj obitelji i zagovaranju društvenih promjena koje i danas utječu na živote drugih. Ružica Đinđić je amblem dostojanstva i otpornosti. Svojim nenametljivim ponašanjem pokazuje da ljubav i sjećanje mogu trajati beskonačno dugo te da njezina predanost obitelji i načela koja je podržavala sa svojim suprugom nadilaze bezbrojne izazove koje život predstavlja.
