— Zato što sam je volio — odgovorio je mirno. — Ali ljubav nije razlog da čovjek ostane tamo gdje više nema poštovanja.
Sudnica je utihnula.
Žena je spustila pogled, očekujući da će nastaviti da govori protiv nje. Međutim, on je izvadio jednu fasciklu i pružio je sudiji.
— Nisam tražio ništa od nje. Ni stan, ni novac, ni stvari. Samo želim da naša kćerka ostane pošteđena naših svađa.
Sudija je pregledao dokumente, a zatim upitao:
— A zašto ste ponijeli čak i česmu iz stana?
Čovjek se prvi put nasmiješio.
— Zato što je i ona bila kupljena mojim novcem.
Žena je tada ustala i rekla:
— Nije istina.
On je pogledao prema njoj i tiho odgovorio:
— Nije problem u česmi. Problem je što si svih ovih godina mislila da se ljubav može kupiti.
Tada je izvadio još jedan papir.
Bio je to dokaz da je nekoliko dana prije razvoda cijeli stan prepisao na ime njihove kćerke.
Žena je zanijemila.
— Nisam želio da moje dijete jednog dana sluša kako se njeni roditelji svađaju oko imovine — rekao je.
Sudija je zaključio postupak, a njihova kćerka je ostala jedina stvar oko koje su se oboje složili.
Godinama kasnije, djevojka je ocu rekla:
— Tata, zašto joj nisi uzeo ništa?
On je odgovorio:
— Zato što čovjek može izgubiti kuću, novac i stvari… ali ako sačuva obraz i mir u duši, nije izgubio sve.
Ponekad najveća pobjeda nije ono što uzmemo poslije razvoda, već ono što odlučimo da ne uzmemo.
